Poštovani gospodine! Da se za malo vratim natrag u Tiberijadu, i da vam pripovijedim, kako mi je tamo iznenada dopala augurska uloga, t. j. kad sam u sinagozi pregledao grobnicu vel. rabinera, opazim pred njim u jednom uglu na zemlji, na prostrtoj asuri veoma lijepu plavu, čivutsku djevojku od jedno 18 godina, koja sjeđaše sa prekrštenim nogama sasvim snuždena, i k meni pružaše ruku. Ja misleći, da ona želi dobiti bakšiša, već se mašim u džep, da joj dadem bakšiš; al moj Aleksa reče mi da ona ne ište bakšiša, nego želi, da joj iz pružene ruke što god prorokujem. E, kad je tako, moram da joj ispunim želju — vjera tvoja spaset tja! —; nataknem naočari na nos, uzmem njezinu mekanu i kao alavaster bijelu ruku u moje ruke, okrekem joj ruku gore i dolje, i po dlanu joj prstom pravim šare, pipam joj puls, pa onda metnuvši svoju desnicu na srce joj, pogledam joj u oči, koje ona kao sa nekim strahom bijaše na mene razrogačeno uprla, pa reknem blagim jješnim glasom: da se ništa ne brine; onaj, za kim joj srce kuca, doći će, te će joj želju ispuniti. Na ove po nju znamenite i nepobitne proročanske riječi zablistaju se njezine velike plave oči, koje u suznim kapljama plivaju, u zadovoljstvu slatke i pouzdane nade. Ja joj stisnem ruku, poljubim je u čelo njezine utjehe a moga spomena radi, stisnem joj u ruku bakšiš od 5 piastara, i poželivši joj: „da bude srećna“ udaljim se. Ovaj me događaj opominje na neku mladu lijepu čivutsku gospu, koja bijaše isto tako lijepa i iz očiju joj blistahu varnice, kao iz crnog dragog kamena. Ja sam u njezinoj trgovini u Lugošu potrebe za svoju kuću i fabriku nabavljao, i ona bolujući od srčane boljetice često bi me u napadaju te bolesti molila, da joj prorokujem: kakav će kraj biti toj srčanoj bolji? — Jadnica. biće jedno desetak godina, kako njezino tijelo u mračnom grobu počiva, oprošteno od svake bolje zemaljske! Gora Tavor — između drugih gora, sasvim osamljena — u sredini izdiže svoju masivnu glavu u vis, na koju kad prispjeh, hata svoga zaustavih i pogled na sve strane bacih. Na daleko i daleko se bijaše naređao niz sve viših i viših gora za mnom, od kud sam došao, kamenom posuta dolina i brjegovi, na kojima se niska drveta kao džbunovi ukazivahu, a na krajnjem istoku u pređašnjem pismu spomenuti veliki Jermon a pun snijega, kojega sam se bio zaželio da ga vidim. Sa druge strane k jugozapadu prostirahu se krasne zelene njive i skorašnje oranje ograničeno nadaleko od zelenih postepenih gora, iz kojih je blizu Jerusalima — mali Jermon“ mjesto zauzeo. — Pri pogledu na ovu divnu panoramu zadrža se u meni od miline disanje za nekoliko trenutaka. Ha Tavoru smjestim se u franciškanskom manastiru, dobro dočekan i odmah ručkom od prezidenta poslužen. Poslije ručka odvede me Frater Antonio, Španjolac, da pregledam razvaline od nekakvog velikog hrama, koji je carica Jelena sa 3 olgara podigla. Kad su dušmani ovaj hram razrušili, krstonosci ga na novo podigoše, ali ga docnije neprijateljsko bjesnilo nanovo stamani. Ušavši u sredinu razvalina, dođemo do jednog od naslaganog kamenja podignutog krsta, koji je bio Mojseju posvećen, za tim dolazi drugi veki kameniti krst, gdje je bilo mjesto „Preobraženja Gospodnja.“ Reče mu frater, da su ispod zemlje lijep mozaik iskopali, a po zidinama vidi se, da je to morala biti velika zgrada, oko koje je dao Flavius jako ukrjepljenje od kamena za jednu noć protiv neprijatelja podići. To sve sada leži u razvalinama, ispod kojih se velike podzemne štale za konje krstonosaca nalaze. Sa južne strane leži preko zelenih livada na podnožju zelene gore mala bijela crkva u selu „Nain“. Ovdje je Hristos vaskrsao sina jedne udove. Na gori Tavoru nema sela, nego samo latinski i pravoslavni manastir. Kad se povuče linija po gori od istoka k zapadu, sjeverna strana pripada pravoslavnima, a južna Latinima. Pregledavši za tim crkvu latinskog manastira, odem u pohode u naš manastir, gdje pohodim najprije grčkog arhimandrita, koji me provede kroz veliku i lijepu crkvu i manastir. Vidim tu i postojću, u koju baš onda bijahu do 30 ruskih poklonika iz Nazareta stigli. U hramu se nalaze 3 starodrevna oltara; zidovi pokazuju veliku drevnost nekadatnjeg hrama. gdje se i sada na gdjekojim mjestima nahodi stari mozajik. Arhimandrit „Pajsija“ prebaci mi, što nijesam k njemu došao, te se premjestim na konak u njegov manastir, gdje me u stan patrpjarha jerusalimskog uvede .—. gdje u ljegovom krevetu — širokom za tri osobe — veoma dobro prenoćim. — Drugi dan u četvrtak pohodim po drugi put obadvije crkve, obadvjema davši prilog i pomolivši se Bogu u našem hramu. Za tim se poslije doručka u 9 sati izjutra krenem, na u pola 12 sati stignem u Nazaret. Na putu stignem gomilu ruskih poklonika, koji se također u Nazaret vraćahu, koji pješke, koji na magarcu, a gdjekoje ženske i po dvije na jednom magarcu; još i moj Muker bijaše metnuo jednu žensku iza svojih leđa na konja, jer bi, po vrućini i po golu kamenju hodajući, posustale. Kad sam poslije doručka izišao na ulicu, spazim nekoliko ruskih dama, i dva gospodara, koji u pratnji kavaza Crnogorca u zlatnom odijelu, ulažahu preko puta od mog staništa u latinsku crkvu; jedna od tih dama bila je mati ruskog konsula u Jerusalimu, a druga je bila đeneralica. Pridružim se i ja k njima, i tako po drugi put pohodim i pregledam sva ona mjesta, koja sam 1. i 2. aprila vidio, kao: obitalište matere božje i „kamen blagovještenja“, za tim radionicu Josifovu, staru sinagogu i novu unijatsku crkvu, naposletku trpezu Hristovu. Pregledavši podrobno sva naprijed kazana sveta mjesta, odem u rusku postojku, gdje su taj dan na broju 700 ruskih poklonika iz Jerusalima stigli, da ovde provedu naš praznik „ Blagovještenja “ , koji ovdašnja crkva slavi. Bilo je to zanimljivo vidjeti tu množinu ljudi i žena, kako su u sobama i na terasi dvora čaj pili, jeli i odmarali se. Za tim odem ne daleko odavde u mitropoliju, da učinim podvorenja nazaretskom mitropolitu „Nifonu“ kome sam predao i pismo od sina njegove sestre, kod koga sam u manastiru „Ramela“ prenoćio, putujući iz Jerusalima ovamo. Mitropolit je vrlo ljubazan i inteligentan čovjek, lijepo me je primio i sa slatkim i kavom poslužio, za tim me uveo u svoju mitropolitsku crkvu, rekavši: da je ovdje bila ona sinagoga, u kojoj je Hristos počeo prvi put propovijedati; poslije toga dade mi 2 ikone na papiru i s njime u pratnji — odemo u sabornu crkvu „Blagoveštenija“ na večernju, koja je, u prisutnosti mnogih Rusa, svečana bila. Mene je mitropolit do svoga stola u stolu pijevnice namjestio. Pojalo se grčkn i slovenski; naposletku je mitropolit iz svoga stola mnoge pogače osveštavao, pa jednu takovu, veliku, pruži meni na dar, koju sa sobom nosim, davši mi krst da celivam. Ja sam 3 svijeće dao zapaliti pred ikonostasom. Već je bilo veče nastalo, kad se večernja svršila. Drugi dan na naše Blagovijesti u petak 6. aprila rim. u 5 sati ujutru odoh na svečanu službu u naprijed spomenutu crkvu, koja je već dupkom puna bila ruskih poklonika tako, da su me kavazi kroz narod proveli na moje mjesto. I ona ruska gospoda bijahu na službi, koju mitropolit sa mnogobrojnim sveštenstvom svečano odsluži. Svi smo držali u rukama zapaljene svjećice, pojalo se grčki, slovenski i arapski, a služio je i jedan ruski sveštenik i đakon i spomenuo je ruskog imperatora i rusko sveštenstvo, pa što su pojali mnogaja ljeta! I narod je za vrijeme dijele službe pojao. Po svršenoj liturgiji bio je krstni hod — litija — oko crkve i to tri put. Kad će litija da se započne, i mitropolit u punom ornatu sa krunom na glavi i štakom u ruci, pođe iz oltara i mene spazivši pruži mi krst, kao i sinoć, da ga poljubim, i reče mi, da za njim idem, pa što me kavazi opko liše, da me narod ne potisne. Kad se krsni hod okončao, mi svi i cio narod i sveštenstvo u cijelom ornatu i sa krstovnma, litijama otpratismo svečano mitropolita u mitropolitski hram, gdje se opet orilo mnogaja ljeta mitropolitu, patrijarhu jerusalimskom Nikodimu, caru ruskom i t. d. Zatim mi, gospoda i sveštenici, uđemo u salon mitropolitov, koji među tim crkveni ornat sa sebe skinuvši, dade nas svojski poslužiti svakojakim slatkišem, na onda se približi k meni i dade mi jednu veliku poskuru, koju također sa sobom nosim; takve je poskure i ruskoj gospodi podario. Kad se ruska gospoda raziđu, ja mitropolitu učinim prilog za hram, i izištem blagoslov njegov, oprostivši se od njega; on me blagoslovi, ja ga poljubim u ruku, i on mi dade svoju kartu i fotografiju, i dva kamička, kao spomenik od hrama. — Bilo je 9 sati, kad sam se u moj stan na doručak vratio. Taj dan no podne pohodim i po treći put sveta mjesta u lat. crkvi, pa se oprostim od predsjednika, davši prilog za manastir, koji je telegrafski naredio kola za mene iz Kaife, da pred veče budu ovdje. I tako ja, namirivši moga Mukera „Dotri“, otputujem u pratnji moga dragomana Alekse, drugi dan u subotu 7. apr. u 7 sati u jutru, te stignem u 3 sata no podne u Kaifu, gdje odem na goru Karmel, Karmelitama u postojku, pred kojom zatečem jednu karavanu Amerikanaca, koji bijahu svoje šatre razapeli. Meni je ovdje pater Simon Austrijanac bio preporučen još iz Jerusalima, koji me je u palatu ovog ordena smjestio, i u svačem na ruci bio. Prikazao sam se prezidentu svome, koji je još isti dan na mazgi dolje u Kaifu odjahao, da tamo prenoći. Gora Karmel leži baš uz more, i od njezine visine divan je pogled dolje na varoš i na more, i daleko na drugu stranu kž Nazaretu, gdje su planine. Pater Simon posluži me doručkom, pošto cio dan, osim malo hljeba na putu kod jedne mehane, gdje su konji hranjeni, nijesmo ništa jeli. Za tim pokaže mi manastirsku crkvu i pešteru, u kojoj je prorok Ilija živio, koji je na 500 ili 700 godina naprijed prorokovao, ili imao viziju: da će djeva Mati Božja roditi Spasitelja Hrista. Tu je i jedna mala kapela, koja je Materi Božjoj posvećena. Gora Karmel znamenita je i s toga, što su krstonosci ne daleko odavde na jednom poluostrvu iskrcali se, kad su ovamo došli, pošto su se opet tu ukrcali, kad su, od Turaka potučeni, morali u Jevropu natrag vratiti se. Al prije toga su na tom polu ostrvu, gdje su krstonosci manastire podigli, Turci poubijali do 350 kaduđera, koje posahraljavaju krstonosci, koji su se još 100 godina duže u jednom gradu domora „Akra“ održali, te se sahrana onda dogodila, kad su se Turci, odmah poslije bitke, ili ubajstva, od tog poluostrva natrag povukli. Ovaj karmelitski manastir bio je više puti od Turaka porušen i opet od krstonosaca podignut, a sada pokazuje imazantnu zgradu od dva sprata. Drugi dan u Nedjelju, 8. apr. r., poslije doručka uzjahao sam na lijepu veliku bijelu mazgu, koja će dolje u varoš ići po prezidenta; moj pratilac uzjaha na magarcu. Tako siđemo dolje, gdje zatečemo prezidenta, sa kojim se ja oprostim, zahvalivši mu na gozbini. U isti mah gore u manastiru predam dar kaluđerima za crkvu. Nijesam morao dugo čekati na parobrod iz Jafe — bilo je 5 sati no podne, kad se oprostim sa vjernim pratiocem svojim Aleksom, koji će se drugi dan natrag u Jerusalim vratiti. Privezen se na turskoj barki na „Lojdov“ parabrod „Clio“, na kom ću isto veče otputovati Siriju u Maloj Aziji, rastajući se od svete zemlje, Palestine. Ovim sam dovršio svoj putopps o Palestini. Pavle pl, Riđički Skribešćanski. („Naše Doba“)