"Ovo što je postignuto zaista je mir" istakao je hrvatski predsjednik Tuđman neposredno po završetku mirovnih pregovora u Dejtonu. On je istom prilikom dodao kako je s gledišta nacionalnih interesa Hrvatska postigla sve što je mogla, ali je ujedno priznao kako se u BiH nisu mogli osigurati svi hrvatski interesi, a što se prvenstveno tiče bosanske Posavine. To je pitanje bilo najteže sa stajališta Hrvatske, rekao je dr Tuđman, no zahtijev za bosanskom Posavinom povukao bi za sobom zahtijev za predajom oslobođenih područja u Bosni nakon akcije "Oluja". To je kompleksno pitanje u kojem nismo imali potporu međunarodne zajednice izjavio je također hrvatski predsjednik. U sličnom tonu, s naglaskom kako je Hrvatska zaštitila prvenstveno svoju državu i nacionalne interese jer je osigurala da joj se još jednom (i konačno) prizna suverenitet nad cijelim državnim teritorijem izjave su proteklih dana dali i drugi najviši državni i politički dužnosnici za razliku od oporbe. Naime, praktički sve oporbene političke stranke, više ili manje negativno su ocijenile dejtonske sporazume. Tako je da navedemo samo izjave nekih od najznačajnijih parlamentarnih oporbenih stranaka potpredsjednik HSLS-a Jozo Radoš izjavio kako se sa ovim sporazumima i stvarno dijeli BiH, a "prelaskom Srbije na gotovo cijelu lijevu obalu Drine stvara mala velika Srbija. Očuvanjem odnosa 51:49 u velikoj mjeri se priznaju rezultati velikosrpske agresije na BiH". Predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić također je u svojoj prvoj izjavi naglasio kako je najveća nepravda ovim sporazumom učinjena bošnjačkom ali i hrvatskom entitetu, a u vezi razgraničenja sa srpskom stranom, posebno izdvajajući bosansku Posavinu. Iz SDP-a je pak stigla poruka kojom se ističe kako se velikim uspjehom smatra zaustavljanje rata ali "bez obzira na pravdu i pravednost", jer se radi o novim ustupcima Srbima. Sporazum iz Daytona je pun protuslovlja već i stoga što govori o cjelovitoj Bosni, a istovremeno su dogovoreni koridori! Zanimljivo je da su i ankete koje su proveli hrvatski mediji među građanima (čak i mediji bliski ili pod kontrolom vlasti) pokazale kako su mnogi sporazum, istina, prihvatili kao prilog uspostavi konačnom miru, ali istovremeno izrazili rezerve da li će se održati, a još više izražavali nezadovoljstvo pojedinim rješenjima. Što se tiče BiH, najčešće se ukazuje na činjenicu da je hrvatska Posavina praktično pripala srpskoj strani (bez obzira na tumačenja kako će o sudbini tog područja naknadno odlučivati i međunarodna arbitraža). Zanimljivo je, usput, da je poprilično nezadovoljstva, pogotovu na širem dubrovačkom području, izazvala i jedna (da li neoprezna?) izjava Tuđmana, kako je u Day tonu postavljeno pitanje razmjene dijela Prevlake za dio šireg dubrovačkog zaleđa, koje je trenutno pod kontrolom Srba, ali je to pitanje odgođeno za kasnije razgovore i pregovore. Kao što je poznato, tokom pregovora u Ohaju, posredstvom međunarodne zajednice postignut je sporazum i o mirnoj reintegraciji sada još okupiranog dijela istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Banije, a koji predviđa i svojevrsni prijelazni rok od godinu dana (na zahtijev bilo koje strane može se produžiti za još jednu godinu). Taj sporazum takoler je naišao na praktički jednodušnu rezervu oporbenih stranaka, ali je izazvao i podosta nezadovoljstva među prognanicima iz tih hrvatskih krajeva. Naime, kako se najčešće ističe, ovo nije prvi mirovni sporazum kojeg su potpisali (i) pobunjeni Srbi, a od kojeg u praksi nije ostalo ni prvo slovo sporazuma. S obzirom da se ni ovim najnovijim sporazumom ne predviđa barem za godinu (dvije), prisustvo hrvatskih policijskih snaga, prognanici smatraju da će i dalje ostati beskućnici jer se neće moći vratiti zbog straha od svojih nekadašnjih susjeda ali i mnoštva novopridošlih srpskih prognanika i (ili) izbjeglica koji su, uostalom, zauzeli i sve raspoložive kuće ili stanovi od bivših hrvatskih vlasnika! No, treba reći na kraju kako je i ovaj mirovni sporazum praktički Hrvatskoj nametnut, kao što se to može reći i za sve sporazume koji su parafirani u Day tonu. Do potpisivanja tih istih sporazuma u Parizu, ostalo je malo vremena, ali nikakva mogućnost da se bilo što izmijeni. Preostaje da se vidi da li će u BiH, ali i okupiranom dijelu Hrvatske, međunarodne vojne snage (NATO) uspjeti barem konačno zaustaviti rat. Naredni mjeseci i godine trebalo bi, valjda, da omoguće i da se dogovoreno provede mirnim putem.