Danas prije podne održana je šesta zajednička sjednica Saveznog vijeća i Vijeća naroda Narodne skupštine FNRJ, na kojoj je posjednik vlade FNRJ i ministar narodne odbrane maršal Jugoslavije Josip Broz-Tito dao ekspoze o spoljnjoj politici. Ovoj svečanoj sjednici Narodne skupštine prisustvovali su pretsjednik Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ dr Ivan Ribar i članovi Prezidijuma, članovi Savezne vlade, pretstavnici stranih zemalja, među kojima otpravnik poslova sovjetske ambasade Koževnikov sa prvim sekretarom Grigorijevom, ambasador republike Poljske Jan Karol Vende, franc. ambasador Žan Pajar, turski ambasador g. Koperler, poslanik Čehoslovačke republike g. Korbel i drugi. Ulazak maršala Tita i članova Savezne vlade svi prisutni su pozdravili ustajanjem i dugotrajnim aplauzom. Nešto poslije 10 časova zajedničku sjednicu Saveznog vijeća i Vijeća naroda otvorio je pretsjednik Vijeća naroda Josip Vidmar. Pošto je sekretar Jozo Milivojević pročitao zapisnik pete zajedničke sjednice utvrđen je dnevni red, na kome se kao prva tačka nalazilo: ekspoze pretsjednika Savezne vlade maršala Jugoslavije Josipa Broza-Tita o spoljnjoj politici, a kao druga tačka pretres predloga Zakona o ugovoru o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između FNRJ i republike Poljske. Zatim je dobio riječ maršal Tito. Izlazak maršala Tita na govornicu bio je pozdravljen dugim aplauzom i poklicima “Živio!” Često prekidan spontanim i dugotrajnim odobravanjem maršal Jugoslavije Josip Broz-Tito je održao slijedeći ekspoze: “Drugovi narodni poslanici, Međunarodna situacija koja je nastala poslije završetka ovog oslobodilačkog rata vrlo je složena. Ova složenost traži velikih napora miroljubivih i demokratskih sila u stvari učvršćenja mira u svijetu. Postignuta je puna vojnička pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom, nad takozvanom osovinom i njenim satelitima. Ali fašizam još živi u nekim zemljama i ima svestranu podršku one reakcionarne gospode u nekim savezničkim zemljama koja nisu zadovoljna sa rezultatima vojničke pobjede, kojima mnogo smeta nezavisnost malih naroda, kojima smeta demokratizacija i pobjeda širokih narodnih masa nad reakcijom u tim zemljama. Toleriranje i podržavanje fašizma u Italiji i zapadnoj Njemačkoj, u Španiji, u Grčkoj itd. pretstavlja priličnu opasnost za tako skupo plaćeni mir. To su činjenice pred kojima ne smijemo zatvarati oči već otvoreno gledati u njih i činiti sve za pobjedu mira u svijetu, činiti sve za pobjedu nad silama mraka i potstrekačima rata. To je naročito važno za nas, za našu zemlju koja je u ovom ratu bila takо strašno poharana, osobito od njemačkih i italijanskih fašističkih rulja. Imajući sve to u vidu mi smo prema tome opredijelili i svoju vanjsku politiku. Želim da pred ovim visokim Domom iznesem u najkraćim crtama dosadašnje smjernice i rezultate naše vanjske politike i teškoće na koje smo pri tome nailazili. Naša vanjska politika dosada se zasniva i treba da se zasniva i ubuduće na slijedećim principima: 1) Raditi svim silama na učvršćenju mira u svijetu. 2) Raditi svim silama na tome da Jugoslavija dođe do svojih prava, kako do onih koja su joj bila uskraćena poslije Prvog svjetskog rata, to jest nepravedan gubitak svojih teritorija kao što su Istra, Slovenačko Primorje sa Trstom, kao što su slovenski dio Koruške itd. - tako i onih koja proističu iz ovoga rata, a zasnivaju se na ogromnim žrtvama i šteti koju je pretrpila naša država to jest naši narodi. 3) Raditi na učvršćenju kulturnih, političkih i ekonomskih odnosa u prvom redu sa bratskim nam slavenskim narodima, na čelu sa Sovjetskim Savezom, a i ostalim zemljama, osobito sa onima sa kojima smo se zajedno borili kroz 4 godine protiv istog neprijatelja. 4) Raditi svim silama na obezbjeđenju naše zemlje, njezine sigurnosti, njezinog mirnog razvitka, jednom riječju činiti sve da naši narodi izbjegnu nesreću sličnu onoj iz 1941 godine. UČEŠĆE JUGOSLAVIJE U ORGANIZACIJI UJEDINJENIH NACIJA Kao Članica Ujedinjenih nacija Jugoslavija je jedna od najiskrenijih pobornica saradnje svih miroljubivih demokratskih naroda. Ona je svojim učešćem prilikom izrade pravila organizacije Ujedinjenih naroda u San Francisku i na generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u Londonu jasno istakla taj svoj stav. Jugoslavija je čvrsto odlučila da i ubuduće sprovodi miroljubvu politiku u duhu pravila i jednakosti svih njenih članova. Takva politika Jugoslavije ne rezultira samo iz njene težnje za mirom, za mirnim razvitkom, za potrebom liječenja rana zadanih nam ratom i okupacijom, već takva njena politika mira i saradnje odgovara njenoj strukturi, unutrašnjem uređenju - kao federativne narodne republike. Jednom riječju ona rezultira i duboke težnje naših naroda za jednim čvrstim mirom, koji bi im omogućio nesmetani rad na stvaranju svoje bolje budućnosti. Nažalost moram pri tome spomenuti da realizacija nekih pitanja koje se tiču naše zemlje, a zasnivaju se na gorenavedenim principima ide vrlo sporo i teško. Pretstavnici naše zemlje na generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija - iako su postigli vidne rezultate ipak ti rezultati ne odgovaraju ulozi i doprinosu naše zemlje u ratu, u borbi i u pobjedi Ujedinjenih nacija protiv zajedničkog neprijatelja. Naše kandidacije naišle su na jaki otpor nažalost baš kod onih saveznika kojima je vrlo dobro poznato kakvu je ulogu igrala Jugoslavija u ovom ratu, kakve je ona dala žrtve i koliku je ona pretrpila štetu. U organizaciji Ujedinjenih nacija naša je zemlja dobila slijedeća mjesta: U ekonomsko-socijalni savjet izabran je naš delegat dr Štampar za prvog potpretsjednika, naši su kandidati izabrani u nekoliko komisija ekonomsko-socijalnog savjeta - kao što je komisija za prava čovjeka, u zdravstvenu komisiju, komisiju za izbjeglice i raseljena lica, socijalnu komisiju, komisiju za droge i komisiju za pregovore sa specijalizovanim agencijama. Dalje je izabran naš delegat dr Milovan Zoričić za stalnog sudiju u međunarodnom sudu prava. Poznato je već prije da jе naša delegacija na generalnoj skupštini, a i kasnije u savjetu bezbjednosti postavila nekoliko predloga. Naročito je važan stav naše delegacije po pitanju izbjeglica, na osnovu koga se uspjelo da se povuče jasna razlika između pravih izbjeglica s jedne strane i ratnih zločinaca, kvislinga i izdajnika s druge strane. U trenutku svršetka rata našle su se dvije vrste izbjeglica. Jedni koje su fašisti istjerali iz svojih zemalja (Španci, Jevreji itd.) i drugi koji su se povlačili sa Nijemcima kao bivši njihovi saradnici i sukrivci u raznim zločinima. Jugoslavija ie imala i jedne i druge. UNRRA je završila posao oko repatrijacije onih koje su fašisti na silu odveli iz njihovih zemalja, međutim ostao je otvoren problem izbjeglica-saradnika i učesnika u ratu na njemačkoj strani. U pogledu ratnih zarobljenika Jugoslovena treba podvući činjenicu da se od 135.000 ratnih zarobljenika vratilo u zemlju 130 hiljada, a svega 5000 generala i raznih avanturista ostalo je u inostranstvu. 8 aprila o. g. sastaje se u Londonu Komitet ekonomsko-socijalnog savjeta po pitanju izbjeglica i nadam se da će ovaj komitet odlučno pristupiti rješavanju ovog pitanja, što bi pomoglo sređivanju odnosa između saveznika. Dalje, u savjetu bezbjednosti naša delegacija pokrenula je dva važna pitanja - pitanje primanja Albanije u organizaciju Ujedinjenih nacila koje još uvijek nije riješeno, ali nije ni skinuto sa dnevnog reda i pitanje približavanja poljskih emigrantskih trupa ka jugoslovenskoj granici. Bilo je prigovroa od strane engleske vlade zbog toga što se naša delegacija obratila direktno na Savjet bezbjednosti po pitanju Andersovih trupa, umjesto da se išlo kako oni kažu redovnim putem. tj. što se nije ohratilo naiprije na samu englesku vladu koja je bila time tangirana. Mi smo takav naš korak objasnili hitnošću samog predmeta, jer je postojala opasnost pripremanja provokacija na demarkacionoj liniji u Juliskoj Krajini, što bi svakako otežalo ne samo rad savezničke komisije koja je trebala doći u Trst i Julisku Krajinu i izvršiti ispitivanje na terenu, nego i ugroziti sam mir u tome dijelu Evrope. Prema posljednjim događajima u zoni “A” - što će se vidjeti iz daljnjeg razlaganja - vidi se da su naš postupak, naše pretpostavke i dokazi bili potpuno tačni. PITANJE REPARACIJA S obzirom na štetu koja je pričinjena Jugoslaviji za vrijeme okupacije od strane njemačkih i italijanskih, mađarskih i drugih trupa, nadoknada te štete za Jugoslaviju, za njezinu obnovu itd. ima ogroman značaj. Niko na svijetu danas ne može odricati da je Jugoslavija jedna od rijetkih zemalja koja je najviše postradala u ovome ratu, da je šteta ogromna, takoreći nenadoknadiva, ali ipak uprkos svega toga mi nailazimo na nerazumijevanje i kod nekih naših saveznika po pitanju nadoknade štete, odnosno reparacija. Krajem prošle godine, novembra i decembra, održana je u Parizu konferencija za reparacije za zapadnu Njemačku zonu iz koje Jugoslavija treba da dobije reparacije. Konferencija je završila svoj rad sa sporazumom koliko koja zemlja ima da dobije procenata iz te zone na račun reparacija, te je tom prilikom za Jugoslaviju otpalo 6,6% njemačke imovine u inostranstvu i njemačkih gotovih proizvoda, a 9,6% njemačkih industriskih instalacija u zapadnoj zoni kao i pomorsko i riječno brodovlje. Na toj konferenciji bila je ustanovljena savezna agencija sa sjedištem u Briselu koja je u februaru ove godine počela da radi. U toj saveznoj agenciji Jugoslavija je predstavljena sa jednim delegatom, ali je u samoj admnistraciji - ima mjesta načelnika odjeljenja za mješovitu industriju i zamjenika načelnika odjeljenja za mehaničku industriju. Pri štabovima savezničkih okupacionih snaga u Njemačkoj oko 4 mjeseca nalazi se naša vojna delegacija sa čitavim nizom stručnjaka, koji rade na pronalaženju industriskih objekata i druge imovine, koja je odvučena iz naše zemlje, koji rade na tome da naša zemlja dobije na račun reparacija u prvom redu one objekte koji su za njenu obnovu najvažniji. Nažalost do danas naša zemlja nije dobila iz Njemačke ni jedne mašine, a ni one imovine koja je bila odvučena iz Jugoslavije. Još uvijek nam nije vraćeno ni oko 200 plovnih objekata, šlepova i brodova, koji se nalaze na gornjem Dunavu, oko Linča. Još uvijek naša vlada nailazi na poteškoće kod zahtjeva da se ovi objekti vrate. Isto tako se radi na tome da se narodna imovina, objekti koji su odvučeni iz naše zemlje, a nalaze se u Austriji, vrate Jugoslaviji. Što se tiče reparacija - od 70 miliona dolara koje prema sporazumu Mađarska treba da plati Jugoslaviji, to će ovih dana biti potpisan ugovor o načinu plaćanja. Pitanje reparacija od Italije ima da se riješi mirovnim ugovorom. Na reparacije od Italije ima Jugoslavija isto toliko prava kao na reparacije od Njemačke, jer je jedna trećina jugoslovenske teritorije bila okupirana od italijanske vojske i to baš uglavnom ona trećina Jugoslavije koja je najviše postradala i najviše razorena. Pitanje Juliske Krajine i pitanje mira sa Italijom Poznato je da je poslije svršetka Prvog svjetskog rata Italija dobila na račun Jugoslavije jedan dobar dio teritorije koja po pravu pripada Jugoslaviji i koja je vjekovima bila naseljena Slovencima i Hrvatima, kao nagradu za učešće u ratu na strani saveznka, odnosno Antante, Taj posao - da ga tako nazovem - bilo je onda lako izvršiti, jer su narodi koji naseljavaju današnju Jugoslaviju bili rascijepljeni djelimično pod vladavinom Austrije i Mađarske, čija je propast doduše imala pozitivnih strana za ujedinjenje južnih Slovena, ali je isto tako blagodarila kolebljivosti i protunarodnoj politici tadašnjih vlasti, tadašnjih vlastodržaca u Beogradu, jedan dio naše teritorije i to Slovenačko Primorje sa Trstom i Istra sa nekim otocima - dospio u ruke Italijana. Više od 20 godina naša braća u tim krajevima bila su izložena svim mogućim progonima sa strane italijanskih fašista, od denacionalizacije do isključivo fizičkog istrebljenja. Danas poslije svega što se dogodilo postoje na strani naših saveznika ljudi koji osporavaju našoj zemlji pravo na te krajeve. Zašto to i šta se hoće time postignuti? Čitavom svijetu je vrlo dobro poznato da je Italija 1941 godine isto tako mučki kao i Njemačka napala našu zemlju i okupirala njezin veliki dio. No ne samo okupirala - nego je neke krajeve - kao što su Crna Gora, Dalmacija i jedan dio Slovenije - stavila pod italijansku krunu. Svi oni koji cijene pravednost i istinu moraju priznati da su italijanske okupacione trupe i vlasti načinile nenadoknadivu štetu našoj zemlji, da su istrijebile na desetine hiljada naših građana, da su ih na desetine hiljada odvlačili u svoje koncentracione logore, gdje su mnogi u patnjama i pomrli. Ne samo političarima nego i širokoj svjetskoj javnosti je dobro poznato da u tim krajevima koje Jugoslavija traži da se vrate jesu u većini Hrvati i Slovenci, uprkos dugogodišnje denacionalizacije i terora prema slovenskom stanovništvu. Jugoslavija je na konferenciji ministara inostranih poslova u Londonu u septembru mjesecu 1945 godine postavila kao svoj teritorijalni zahtjev granicu koja od Gradeza na morskoj obali preko Idrije ide na Mont Roskofel, na austriskoj granici i koja se uglavnom poklapa sa etničkom granicom. Naš pretstavnik je izjavio da će Trst dobiti Statut federalne jedinice u FNRJ i da će tršćanska luka biti internacionalizovana. Ta bi luka stajala pod naročitom međunarodnom upravom. Slobodna luka obuhvatila bi pristanište Trst, instalacije i magazine od mola 1 do mola IV i od rive V do rive VII. Te svoje zahtjeve Jugoslavija je postavila ne iz nekog osvetničkog ili neprijateljskog stava prema Italiji. Naprotiv, Jugoslavija želi živjeti sa narodom Italije u najboljim odnosima. Naša je zemlja te svoje zahtjeve postavila na osnovu svojih nacionalnih i istoriskih prava. Osim toga - ako još važi tzv. Atlantska Povelja, onda bi mjerodavni krugovi u našim savezničkim zemljama koji treba da odluče o tomo trebali uzeti u obzir i raspoloženje samog naroda, ne samo slovenskog nego i velikog dijela italijanskog, koji živi na tom području (buran i dugotrajan aplauz), a koje se najenergičnije zalaže i traži da se ti krajevi prisajedine Jugoslaviji. Događaji posljednjih dana naročito u Trstu i Gorici, i stav koga zauzimaju savezničke okupacione vlasti na tome području govore jasno da se o tim pravima i zahtjevima Jugoslavije i naroda toga kraja ne vodi nimalo računa, da savezničke vojne vlasti dozvoljavaju sebi i njima podređenim organima takove postupke za koje je teško naći drugi izraz osim izraza da oni narušavaju mir, odnosno da ugrožavaju mir u tom području, da ne vode nimalo računa o raspoloženju naroda, o pravima naše zemlje, da dozvoljavaju najbrutalnije ispade i teror italljanskih fašista koji su se posljednjih dana i pomoću vlasti infiltrirali na ovo područje. Imamo tačne podatke da je samo posljednjih dana za vrijeme prebivanja savezničke komisije u Juliskoj Krajini - bilo pomoću, bilo prećutnim odobravanjem saveznika - došlo u Trst ili u zonu “A” oko 12 punih vagona i 70 kamiona fašističkih bandita iz Italije. Te bande - naoružane potpuno u stilu bivših D'Anuncijivih bandita i Musolinijevih rulja sa toljagama, sa noževima pa čak i sa vatrenim oružjem upadaju u stanove antifašista građana slovenskog porijekla i sve demoliraju. Te fašističke rulje uz mirno posmatranje savezničkih organa na najodvratniji način vrijeđaju naše narode, naša najodgovornija državna lica. Te fašističke bande nedavno su izvršile atentat na majora JA Cundera, napale kamenjem, štapovima i noževima oficira JA Vukotića. 28 marta u 8 časova uveče napale su naše oficire - kapetana Pipera, potpukovnika Fincia, potporučnika Vukotića i zastavnika Marušića. Fizički napudi na državljane naše zemlje neprekidno se ponavljaju i bivaju sve drskiji. Ko za to snosi odgovornost? Razumije se savezničke vojne vlasti, koje su dužne u tom predjelu držati mir i red. (Povici: tako je! Buran i dugotrajan aplauz). Ja nemam mogućnost, jer bi bilo suviše opširno, da u svom ekspozeu izložim sve one ispade i nepravilnosti koji se događaju prema našoj zemlji, a u prvom redu prema stanovništvu zone “A”. Želim još jedanput ovdje podvući da su savezničke vlasti, bez obzira na sporazum koji je bio učinjen ovdje u Beogradu prošle godine, bez svakog povoda raspuštale mjesne narodne vlasti i miliciju i stvarale policiju iz novih fašističkih i profašističkih elemenata, iz ljudi koji ni u kom slučaju ne bi smjeli imati tu dužnost, da su savezničke vlasti organizovale novu vlast u koju su uvedeni mnogi fašistički elementi koji ni u kom slučaju ne bi smjeli zauzimati taj položaj. Kad je saveznička vojna uprava likvidirala narodne vlasti ponovno je uvela fašističko zakonodavstvo od prije 8 septembra 1943 godine. Poslije toga vraćen je ponovno stari administrativni, sudski i policiski aparat. U službu su uzimani stari Talijanski činovnici fašisti, mnogi skvadristi pa čak i mnogi ratni zločinci (kao naprimjer Baraga). Najgore je stanje u civilnoj policiji. Posjedujemo spisak kompromitovanjh fašista koji se nalaze u službi policije. Neki od tih policajaca su učestvovali u pohodu na Rim, neki u kaznenim ekspedicijama protiv našeg naroda u Juliskoj Krajini, ima i Rupnikovih domobrana i raznih nacističkih agenata. Sudski kadar nije takođe pročišćen od fašističkih elemenata i jasno je da takav sud ne može da sudi fašističkim zločincima onako kako oni zaslužuju. Za slovenačke škole postavljen je glavni savjetnik školske uprave Srećko Baraga, a inspektor za hrvatske škole u Puli Anton Prematon, bivši aktivni fašistički propagandista i poznati antihrvat. Vlasti zone “A” pokazuju sve veću pristrasnost i sve otvorenije istupaju protiv našeg naroda. One zabranjuju ispisivanje natpisa, isticanje zastava i podizanje slavoluka, brišu natpise, skidaju zastave i ruše slavoluke. Prilikom akcije protiv našeg naroda često su se vrijeđali naši nacionalni emblemi. Ima primjera da su se cijepale naše nacionalne zastave, pa čak i skrnavili narodni grobovi, gdje su saveznički vojnici pucali na zastave na zidovima jedne kuće u kojoj su Nijemci zapalili 22 živa Slovenca (Sramota!). U nizu slučajeva najtragičniji je incident u Škednju, gdje je policija pucala na narod pri pokušaju skidanja zastave, ubila 2 lica i preko 20 ranila. Zatvaranje slovenačkih škola u Trstu poslije incidenta u Škednju, kao otpuštanje učitelja i profesora u Trstu zbog njihovog jugoslovenskog stava, takođe karakteriše stav okupacionih vlasti prema Jugoslaviji i naroda u tom području. Ima i drugih uznemirujućih postupaka savezničkih vojnih vlasti od kojih ću ja neke ovdje iznijeti. Radi se o prelijetanju savezničkih vojnih i drugih aviona iznad jugoslovenske teritorije, što znači grubu povrijedu teritorije a takođe i - rečeno najblažim riječima - izazivanje i opasnost po mir (Jednodušni povici: tako je!). Tako je na primjer od 11 februara do 26 marta ove godine bilo 233 saveznička aviona koji su povrijedili našu granicu odnosno suprotno međunarodnim pravima nadlijetali našu teritoriju. Od toga je bilo 174 borbena aparata a ostali su bili ili bombarderi ili transportni avioni. Samo 26 marta nadlijetalo je našu teritoriju 34 saveznička aviona u raznim pravcima i u razno vrijeme. To znači poslije višestrukih naših protesta i nota koje smo mi uputili ispočetka savezničkim vojnim vlastima а kasnije i engleskoj vladi da je postupak izvjesnih savezničkih vojnih krugova potpuno suprotan naporima Ujedinjenih nacija da čim prije učvrste mir u svijetu i onemoguće agresore koji bi pokušali posegnuti za slobodom i nezavisnošću drugih naroda. (Povici: provokacija!) 12 februara prvi put je obraćena pažnja preko vojnog atašea pri britanskoj ambasadi na ove povrijede granica. 17 fabruara predata je nota preko vazduhoplovnog atašea pri britanskoj ambasadi sa protestom protiv ponovnih povrijeda granica. Odgovor je bio na sve to negativan. Ministarstvo inostranih poslova dalo je nalog našem ambasadoru u Londonu da uputi protestnu notu Forenj Ofisu povodom povrijede jugoslovenskog teritorija prelijetanjem britanskih aviona. Ova nota bila je predana 28 februara. I na tu notu dosada nije stigao nikakav pozitivan odgovor, nego su naprotiv nadlijetanja i povrijede naše teritorije sa strane savezničkih aviona sve češće i sve brojnije. Šta to sve znači? Žele li izvjesni krugovi da spriječe uspostavljanje mira, da spriječe saradnju i prijateljske odnose sa našim savezničkim zemljama? Znači li to zveckanje oružjem ulivanje neke nade našoj jugoslovenskoj emigraciji u inostranstvu ili možda nekome u našoj zemlji? Nas doduše takvo zveckanje ne nervira, jer smo ga navikli slušati, ali se nadamo i odlučno tražimo da mjerodavni stanu na kraj takvim postupcima izvjesnih vojnih organa, jer to pretstavlja opasnost za mir, а naši narodi nisu spremni da trpe takva posezanja za njihovu nezavisnost (Svi narodni poslanici ustaju. Nastaje buran opšti i dugotrajan aplauz), što su najbolje dokazali u ovome ratu. To je samo jedan mali dio nekorektnih postupaka prema Jugoslaviji i narodima u Juliskoj Krajini koje sam ja ovdje iznio. A šta to dokazuje? To dokazuje s jedne strane trpeljivost naše zemlje, trpeljivost naših naroda i naših državnih rukovodećih ljudi koji ne samo riječima nego i djelom dokazuju da su istinski za mir i međunarodnu saradnju. S druge strane to dokazuje da neki reakcionarni krugovi u savezničkim zemljama iskorišćavaju fašiste pa i ratne zločince kao provokatore i potstrekače. Dalje to znači - da izvjesni krugovi misle pomoću takvih postupaka spriječiti da Jugoslavija dođe do svojih prava, spriječiti da narodi Juliske Krajine budu prisajedinjeni svojoj braći u FNRJ. (Burno pljeskanje i povici: Neće, neće spriječiti!). PITANJE GRANICE SA AUSTRIJOM Da bi se ovdje i ovoga puta ispravile nepravde koje su učinjene Jugoslaviji, vlada je postavila prvi put svoje zahtjeve za ispravku granice prema Austriji, u Koruškoj i Štajerskoj, svojom notom upućenom savezničkim vladama 2 novembra 1945 godine povodom izbora za parlamenat u provincijalne sabore u Austriji. Jugoslovenska vlada stala je na stanovište da je pitanje buduće političke pripadnosti Koruške sporno pitanje o kome treba da odluči konferencija mira i da bi sprovođenje izbora za austrijski parlamenat za slovensku Korušku značilo u tom slučaju kao prejudic za konačnu odluku o pripadnosti sporne teritorije. Zbog toga je jugoslovenska vlada tražila da se izbori u provincijalne sabore ne sprovedu na teritoriji slovenačke Koruške i Štajerske, gdje Slovenci sačinjavaju jedan veliki dio stanovništva. 18 februara 1946 godine jugoslovenska vlada uputila je konferenciji ministara inostranih poslova u Londonu jedan memorandum u kome je postavila svoje teritorijalne zahtjeve prema Austriji. Jugoslovenska vlada zasniva svoje zahtjeve na geografskim, etnografskim i ekonomskim razlozima. Ovom ispravkom granice Jugoslavije bi dobili 130-000 stanovnika jugoslovenske narodnosti. I pored te ispravke granice ostalo bi još 70.000 Jugoslovena u Austriji. Austrijska vlada u pogledu ovog našeg pravednog zahtjeva pokazuje duh koji je bio karakterističan za Austriju u prošlosti kada se sprovodila nasilna politika denacionalizacije. NAŠI ODNOSI SA RAZNIM ZEMLJAMA Naša FNRJ priznata je dosada od svih vlada sa kojima smo imali odnose. Što se tiče odnosa naše zemlje sa SAD, koji su bili uvijek najkorektniji, došlo je do manjih nesporazuma uslijed traženja SAD da Jugoslavija prizna sve obaveze prošlih vlada. Vlada FNRJ obavezana je zaključkom AVNOJ-a u Jajcu novembra 1943 godine, da preispita i revidira obaveze koje su preuzele razne emigrantske vlade, odgovorila je na gornje traženje vlade SAD da prima međunarodne obaveze sa rezervom dok ih ne prouči. U mogućnosti sam da izjavim da je vlada ispitala obaveze ranijih jugoslovenskih vlada i da sadašnja vlada FNRJ prima te obaveze prema SAD. Smatram da je time do kraja uklonjen nesporazum i omogućena potpuna normalizacija ne samo diplomatskih odnosa nego i ekonomske saradnje sa SAD. (Jednodušno burno odobravanje). Sa Velikom Britanijom naša je vlada stalno nastojala da odnos bude čim korektniji i u cilju daljeg zbliženja naših zemalja naša vlada je prihvatila sugestije vlade Velike Britanije i poslala tamo trgovinsku delegaciju. Naša trgovinska delegacija sada u Londonu pregovara o robnom i platnom prometu, kao i o obavezama koje su proizašle iz rata. Sporazum o nekoliko dosada neriješenih pitanja biće dobar osnov za buduće odnose između naših dviju zemalja, ubrzaće i ojačati naše privredne veze. Između francuskog naroda i naroda FNRJ postoje stare prijateljske veze koje se baziraju na zajedničkoj borbi u toku prvog i drugog svjetskog rata, i na kulturnim vezama koje od vajkada postoje između naših naroda. Naša vlada želi najtješnje i najprijateljskije odnose sa francuskim narodom na političkom, kulturnom i ekonomskom polju (burno i dugotrajno pljeskanje) ali nažalost moram primjetiti da u ponekim za Jugoslaviju životnim pitanjima - kako francuska vlada tako i pretstavnici Francuske u nekim organizacijama Ujedinjenih nacija ne pokazuju razumijevanja. Moram da podvučem da držanje izvjesnih odgovornih francuskih krugova po takvim osjetljivim pitanjima za Jugoslaviju nije u skladu sa prošlosti, sa prošlom saradnjom i zajedničkom borbom protiv istih neprijatelja. No, ja vjerujem da će se ukloniti i te smetnje i da će između Jugoslavije i Francuske ponovo postojati puna saradnja. Sa Rumunljom postoje dobri odnosi. Uspostavljeni su ponovno redovni diplomatski odnosi sa dolaskom u našu zemlju rumunskog ambasadora. Postoji dosta živa izmjena ekonomskih dobara što sve skupa pretstavlja jaku garanciju da će odnosi između naša zemlje i Rumunije biti i dalje najsrdačniji (Burno odobravanje). Jugoslavija posmatra sa simpatijom napore mađarske vlade da uspostavi čim bolje odnose sa Jugoslavijom jer je to i naši želja da između naše dvije susjedne zemlje postoji najtješnja saradnja u svakom pogledu. Sa Grčkom naši su odnosi normalni, ali naša vlada budno prati proces koji se tamo odvija. Bilo bi svakako od ogromne koristi za trajan mir i saradnju balkanskih naroda, ako bi Grčka prebrodila čim prije svoju krizu i grčki se narod mogao koristiti blagodatima istinske demokratije, koju je on svojim žrtvama i patnjama zaista zaslužio (burno pljeskanje). Od UNRRE je naša zemlja do sada primila veliku pomoć baš u najtežim danima za prehranu našeg stanovništva, jer je naša zemlja uslijed ratnog pustošenja i zbog prošlogodišnje suše u mnogim dijelovima ostala skoro potpuno bez hrane za stanovništvo. Isto tako je pomoć UNRRE imala veliku korist i za obnovu naše zemlje. Pomoć UNRRE nam je i dalje neophodna baš zbog gore navedenih razloga. Naša delegacija sada se nalazi u Atlantik Sitiju na konferenciji UNRRE na kojoj je Jugoslavija izabrana za člana Centralnog komiteta. Nadamo se da će rješenje ove konferencije biti povoljno za Jugoslaviju, jer je ona jedna od prvih na skali razorenih i opustošenih zemalja. (Pljeskanje) Sa Albanijom i OF-Bugarskom postoje najsrdačniji odnosi. Sa Albanijom imamo i trgovinski ugovor i postoji normalna izmjena dobara. Bez obzira na neprijateljski stav bugarske opozicije prema Jugoslaviji naši odnosi sa OF-Bugarskom baziraju se na nepokolebljivoj rješenosti naroda Jugoslavije i Bugarske da produže tim putem koji odgovara njihovim težnjama, to jest nerazrušivom bratstvu i čvrstim vezama. (Opšte jednodušno odobravanje i pljeskanje). Sa velikim Sovjetskim Savezom odnosi naše zemlje su odlični. Oni su vanredno srdačni i potpuno odgovaraju težnjama naših naroda da njihova sudbina bude čvrsto povezana sa sudbinom naroda Sovjetskog Saveza. (Svi narodni poslanici ustaju sa svojih mjesta, nastaje frenetičan aplauz). Postoji puna ekonomska, kulturna i politička saradnja između naših dviju zemalja. Naročito moram podvući ogromnu pomoć, osobito političku pomoć koju nam pruža sovjetska vlada u svim pitanjima koja tangiraju interese naše zemlje. Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza zaista nalazi svoju punu primjenu u svakom pogledu. (Burno pljeskanje). Isto tako stvoreni su vanredno srdačni odnosi i suradnja sa ostale dvije slavenske zemlje Poljskom i Čehoslovačkom. (Jednodušno odobravanje. Svi poslanici ustaju sa svojih mjesta. Burno pljeskanje.) Sa Poljskom je nedavno stvoren trgovinski ugovor o izmjeni dobara, a sada za vrijeme moga puta u Varšavu i cilju prijateljske posjete bratske nam zemlje mi smo stvorili ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. (Stojeći narodni poslanici burno pozdravljaju). Vrlo srdačan prijem mene i mojih saradnika u Varšavi i potpuna jednodušnost u gledanju na probleme koji se tiču obiju zemalja pokazali su da je ovim ugovorom po prvi put između Jugoslavije i naroda Poljske stvorena nerazrušiva veza. Naš dolazak u Čehoslovačku i boravak nekoliko dana tamo ostavio je kod nas nezaboravnu sliku vanredne srdačnosti i ljubavi češkog i slovačkog naroda prema narodima Jugoslavije. I u Pragu mi smo izmijenili gledišta o raznim pitanjima koja tangiraju obje zemlje. Došli smo do sporazuma i to do vrlo lakog sporazuma, jer su se naša gledišta podudarala da stvorimo isto tako ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći između naše dvije zemlje. O tome je izdata deklaracija, a ugovor će se u najskorije vrijeme potpisati u Beogradu. (Svi narodni poslanici ustaju sa svojih mjesta. Nastaje dugotrajno pljeskanje.) Stvaranje bilateralnih ugovora najprije sa Sovjetskim Savezom prošle godine, a sada sa Poljskom i Čehoslovačkom ne pretstavlja ništa drugo nego logičnu posljedicu nedavne prošlosti, kada su ove tri bratske nam zemlje bile isto tako napadnute kao i Jugoslavija od istoga neprijatelja - njemačkih fašističkih hordi i njihovih satelita. Ovi ugovori pretstavljaju logičnu posljedicu onog krvlju zapečaćenog brastva između slavenskih zemalja u toku prošloga rata. Ovi ugovori stvoreni su sa ciljem da se ukloni opasnost agresije i ugrožavanja mirnog razvitka naših zemalja. Ovim ugovorima nisu ugrožene druge zemlje. Ovi ugovori nisu smetnja za stvaranje sličnih ugovora i sa drugim zemljama i na kraju ovi ugovori pretstavljaju vanredno veliki prilog miru, jer pretstavljaju snažnu branu protiv svih neprijatelja mira i podžigača rata. (Opšte i jednodušno odobravanje). Drugovi poslanici, Evo, ja sam ovdje po mogućnosti izložio u najkraćim crtama smjernice naše vanjske politike. Iznio sam samo jedan mali dio onih teškoća na koje mi nailazimo. No, ja ipak moram da naglasim da uprkos svega današnja FNRJ uživa u svijetu kod miroljubivih naroda ogromne simpatije. Nije mi potrebno izlagati ovdje zbog čega su te simpatije. Moram samo da kažem da su narodi naše zemlje zaslužili te simpatije, ali da će ih znati i cijeniti. Podnoseći ovdje na ratifikacije ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Poljskom ja sam uvjeren da ćete Vi potvrditi taj naš akt duboko vjerujući da time potpuno udovoljujete težnji naših naroda. (Svi narodni poslanici ustaju sa svojih mjesta. Dvoranom se prolamaju povici: Živio drug Tito! Nastaje burno i dugotrajno pljeskanje).