Tass javlja: Na jutarnjoj sjednici 15 aprila, u sudsku salu uvode na saslušanje svjedoka Rudolfa Hesa, bivšeg komandanta čuvenog logora smrti Osvjecim. Hes se dugo krio i tek je prije mjesec dana uhvaćen i uhapšen. Svjedok priča kako je bio sagrađen nov logor Osvjecim i šta je očuvalo tajnu o ubijanju ljudi u tom logoru. Svjedok u svojim iskazima potvrđuje da mu je bio poznat rad ljekara koji su u koncentracionim logorima vršili “eksperimente” nad zatvorenicima - sterilizaciju u komorama sa visokim pritiskom. Hes potvrđuje da je kao komandant logora dobijao naređenja o masovnim ubistvima i da je naređenja potpisivao Himler i Kaltenbruner ili Miler. Poslije odmora američki pretstavnik optužbe pukovnik Emin nastavlja saslušavanje svjedoka Hesa. Hes otkriva laž svih Hitlerovih zločinaca koji tvrde da nisu ništa znali o postojanju koncentracionih logora. Svjedok Hes, koga je pozvala odbrana, potvrđuje da su hitlerovske glavešine išle na neku vrstu izleta u koncentracione logore. Prvi ovakav “izlet” svjedok je vidio još 1935 godine, kada je velika grupa gaulajtera pod rukovodstvom samog Himlera dugo razgledavala koncentracione logore. Nacistički ministri su mogli da posjećuju logore kad im padne na pamet. Tužilac čita jedan od najuzbudljivijih dokumenata na ovom procesu. To je pismeni iskaz svjedoka. Tužilac čita stav po stav zaustavljajući se s vremena na vrijeme da upita svjedoka, da li je tačno ono što je napisano u dokumentu. Svjedok potvrđuje: “Da, tačno je.” Bivši komandant logora Osvjecim kaže da je prema njegovom računu u ovom logoru uništeno 2,500.000 ljudi, a da je u najmanju ruku 500.000 ljudi umrlo od gladi i bolesti. Prvo su uništeni Jevreji iz Holandije, Francuske, Belgije, Poljske, Mađarske, Čehoslovačke i drugih zemalja. Samo u toku ljeta 1944 godine “mi smo likvidirali otprilike 400.000 Jevreja iz Mađarske”, izjavljuje svjedok cinički. Dalje svjedok ponovo potvrđuje da je poslije ubistva šefa Protektorata Hajndriha “svako naređenje o hapšenjima, progonstvima i smrtnim kaznama potpisivao je Kaltenbruner ili njegov zamjenik Miler.” Opisujući istoriju masovnih ubistava koja su izvršena po naređenju Kaltenbrunera ili Milera, a i Himlera i Hitlera, Hes izjavljuje: “Masovno istrebljenje trovanjem gasom počelo je u ljeto 1942 godine i trajalo je do jeseni 1943 godine. Poznato mi je da je ovo ubijanje nastavljeno i poslije mog odlaska iz logora Osvjecim na rad u odjeljenje za inspekciju koncentracionih logora glavne uprave bezbjednosti Rajha.” Sva masovna ubistva vršena su po naređenju i pod kontrolom glavne uprave bezbjednosti Rajha. Sva naređenja o izvršenju masovnih ubistava dobijao sam neposredno od glavne uprave bezbjednosti. Kad je on prešao na rad u odjeljenje za inspekciju koncentracionih logora glavne uprave bezbjednosti Rajha ono se proširilo i na ovo polje rada. Postao je jedan od aktivnih učesnika Hitlerovog “rješenja jevrejskog pitanja.” “Konačno rješenje ovog pitanja, kaže svjedok, sastojalo se u potpunom uništenju jevrejskog stanovništva. Ja sam dobio odgovarajuće instrukcije. Posjetio sam logor Tbelinka da bih vidio kako je tamo vršeno uništavanje zatvorenika. Komandant logora mi je referisao da je u toku posljednja tri mjeseca uništeno 80.000 ljudi. On se uglavnom bavio uništavanjem Jevreja i varšavskog geta. On je primjenjivao gas, a ja sam našao da ova metoda nije efikasna. U logoru Osvjecim organizovao sam uništenje ljudi pomoću drugog efikasnijeg gasa. U novim komorama, koje smo tamo sagradili ljudi su umirali u toku 10-15 minuta. Specijalna ekipa bavila se time što je žrtvama oduzimala stvari od vrijednosti.” Tužilac još jednom pita da li je sve što je izneseno u ovom dokumentu istina. Svjedok odgovara: “Da, to je istina.” Svjedok Hes izjavljuje dalje: “Mi smo sagradili gasnu komoru koja može da primi 2000 ljudi, dok je gasna komora u Treblinki mogla da primi samo 200 ljudi. Izbor žrtava su vršila dva ljekara koji su, propuštajući pored sebe novu partiju zatvorenika, slali sposobne za rad na jednu stranu a nesposobne - u gasnu komoru. Djeca su ubijana uvijek, ukoliko nisu mogla da rade.” Pošto je svjedok još jednom potvrdio svoj pismeni iskaz u cijelosti, tužilac Emin kaže sudu da više nema nikakvih pitanja da postavi svjedoku. Odgovarajući na pitanje sudije Bidela svjedok izjavljuje da je u Njemačkoj bilo otprilike 900 “radnih logora” u kojima su bili smješteni stranci najrazličitijih narodnosti. Životni uslovi u ovim logorima, po izjavi svjedoka, nisu bili bolji od uslova u koncentracionim logorima.