Dopisnik Tanjuga javlja: Na današnjoj sjednici komisije za izradu pravila procedure Mirovne konferencije potpretsjednik vlade FNRJ , šef jugoslovenske delegacije na Mirovnoj konferenciji Edvard Kardelj održao je slijedeći govor: Gospodine pretsjedniče, gospodo delegati. Govorim s ovog mjesta a svojstvu pretstavnika jugoslovenske delegacije . Mi smo se ovdje sastali da bismo našli mogućnosti da zajedno potpišemo mirovne ugovore isto onako kao što smo zajedno ratovali protiv zajedničkog neprijatelja. U toku rata nismo govorili ni o kakvim većinama, kada se radilo o tome koji dio tereta rata ima da uzme, na sebe jedna ili druga saveznička država, već smo uvijek govorili da ćemo zajedno zaključiti mir isto onako kao što smo zajedno vodili rat. Dakle, ovdje se ne radi o tome, da putem nekakve većine donesemo nekakve odluke, već upravo o tome da sa potpunim uzajamnim razumjevanjem otstranimo nesporazume koji danas postoje među nama, da bi smo mogli zajedno da potpišemo mirovne ugovore. Sa pravnog i formalnog gledišta svakako ni jedna mirovna konferencija ne može da obaveze bilo koju savezničku državu da prihvati mirovni ugovor sa neprijateljskim državama, ugovor sa kojim se ona ne slaže. Mi znamo sve to, ali bez obzira na to mi smo došli ovamo na ovu konferenciju da bi smo se dogovorili o tome kakav treba da bude mir. Radi toga nije zadatak ove konferencije da donese definitivne odluke, obavezne za sve države, nego upravo preporuke o tome kakvi treba da budu mrovni ugovori koji bi mogli da budu prihvaćeni od svih savezničkih država. To znači da se rad konferencije tek tada može smatrati. uspjesnim ako stvarno pomognemo da se otklone ona razmimoilaženja koja postoje među nama, da se otklone u prijateljskoj diskusiji bez ikakvih zadnjih misli sve s jednom željom da nađemo put jedan ka drugome . Nasuprot tome, kakva korist može da bude od jedne konferencije koja neće težiti za iskrenim sporazumom nego će pokušati da formalnim odlukama stvorenim na brzu ruku, zamjeni stvarne odluke, to jest takve odluke , koje će moći da nas dovedu do zajedničkog potpisivanja mirovnih ugovora. Mislim da takav put ne bi mogao . da dovede konferenciju do uspješnog završetka rada, nego bi naprotiv mogao samo da zaoštri i produbi još više ona razmimoilaženja koja danas postoje među nama. To bi dalje značilo da bi se ova konferencija , umjesto da međusobno približi sve savezničke države da na osnovu tog jedinstva izradi čvrst mir , završila time što bi te suprotnosti još više produbile i što bi se savezničke države podijelile na nekoliko grupa ili blokova. Izvjesni govornici kažu da dvotrećinska većina ne može da se izmiri sa pravim demokratskim načelima i da je obična većina demokratskija i da. može da dovede do boljih rezultata. Meni takav stav izgleda prilično čudnovat. Nama je svima poznat običaj svojstven mnogim demokratskim zemljama da se Ustav države donosi dvotrećinskom većinom . To znači da svi pridaju vanredno veliki značaj pitanju o tome kakav će biti osnov državnog uređenja. A mi ovdje riješavamo pitanje o osnovima mira među narodima, o sudbini mnogih država, dakle pitanja mnogo značajnija nego što je Ustav pojedinih država. Pa ipak nam se predlaže da riješavamo ta pitanja običnom većinom . Bojim se da to znači igrati se sudbinom mira i izvanredno otežavati međunarodnu saradnju. Pariska ferencija nije neko udruženje ili parlamenat kakve bilo države gdje se danas može prihvatiti jedna odluka, a sutra, ako se ona pokaže pogrešnom da se zamjeni drugom. Naprotiv mi smo takva konferencija koja donosi odluke, sasvim druge vrste, odluke koje nećemo tako lako ispravljati ako se one sutra pokažu pogršnim. Odluke koje mi treba da donesemo duboko zadiru u sudbinu naroda. One treba da odluče može biti za mnogo desetina godina sudbinu mnogo miliona ljudi. Mi dobro znamo da su često greške mirovnih konferencija ≫ispravljane pomoću ≫ovih ratova≪. Mislim da smo u ovom ratu i suviše skupo platili greške versajskog mirovnog ugovora, koje mislim da niko od nas ne može tako lako, i bez obzira na to kako će o tome misliti buduce generacije, uzimati na sebe odgovornost da smo se i suviše lakomisleno odnosili prema pitanju mira. Stvarno, meni izgleda neshvatljivo kako iko može misliti da je mir izgrađen na čvrstim osnovima ako na primjer za neki mirovni ugovor glasa 11 država, a protiv njega na primjer 10. Ovdje je bilo izraženo mišljenje da glasanje na bazi načela dvotrećinske većine može čvrsto pretstavljati diktaturu četiri velike države nad molim državama. Меni taj argumenat izgleda vrlo vještački i potpuno fotmalan kada se radi o mirovnim ugovorima o kojima ćemo ovdje diskutovati. Prema tome mišljenju pitanje velikih i malih država uopšte ovdje na ovoj konferenciji, bilo bi postavljeno neispravno. Ja bih sam rekao nedovoljno iskreno. Po mom mišijenju pitanje odnosa malih i velikih država može se postaviti samo konkretno, za svaku državu posebno, kao pitanje njene potpune slobode od miješanja drugih država u njene unutrašnje stvari, slobode od ekonomske ekspanzije sa strane i tako dalje, a nikako se ne smiju sve male države suprotstaviti svim velikim državama. Ako pogledamo našu dosadašnju diskusiju u ovoj komisiji ja nigdje ne mogu da nađem mirnu, specifičnu bitnu suprotnost između velikih i malih država uopšte, već sam naprotiv vidio izvjesna razmimoilaženja koja su uopšte karakteristična za doba u kojem živimo. Ova se razmimoilaženja ispunjavaju i između velikih i malih država. Ono što se ispoljilo u Savjetu ministara četiri velike države ispoljilo se je tako i na konferenciji 21 države. Ovdje nema nikakvog specifičnog konflikta između Savjeta ministara četiri velike države i 17 drugih država. Mislim da ako ozbiljno želim da postignemo dobre rezultate moramo biti iskreni među sobom. Savjet četiri ministara dobro je riješio mnoge od ovih nesuglasica u korist svih naroda i mi mu možemo biti samo zahvalni. S druge strane niz pitanja ostao je neriješen. To znači da zadatak ove konferencije nije da još više povećava nesuglasice≪ koje su se ispoljile između velikih država pružajući pomoć i podršku samo jednom dijelu velikih država protiv drugog dijela velikih država, nego je naprotiv da pomogne da se pronađe riješenje u onim oblastima gdje još postoje nesuglasice. A to znači da pitanja odnosa malih i velikih država nema sa s tim nikakve veze. Meni izgleda da na ovoj konferenciji u ovoj formi, takozvana borba za prava malih država samo ponovno stavlja na dnevni red iste one nesuglasice koje su se već ispoljile u Savjetu četiri ministra, a to praktički znači da u obliku borbe za pravo malih naroda jedan do tzv. malih država želi samo da pomogne jedan dio velikih država u njihovom stavu≪. Ja nemam ništa protiv takve diskusija u kojoj svako može pomagati i braniti kakvo bilo gledište. Ali, ako mi stvarno želimo da postignemo sporazum, to treba raditi otvoreno, iskreno, a ne u formi koja ne odgovara, sadržini. Htio, bih ovdje da ukažem na još jednu stranu tog pitanja. Ovdje. nas stalno upozoravaju na opasnost od velikih ≫savezničkih država≪ podvlačim ≫savezničkih≪ država, koje su morale da na svojim leđima ponesu najveći teret rata. S druge strane moram otvoreno reći da za vrijeme generalne diskusije, niti ovdje u ovoj komisiji za proceduru nisam mogao čuti o opasnosti nove agresije od strane jučerašnjih agresivnih velikih država. Evo, ovdje., od ove konferencije, zahtjevanu pravdu mali narodi Jugoslavije, koji su se u toku nekoliko vijekova nalazili pod ugnjetavanjem njemačkih i italijanskih osvajača. Tu stoji pred nama pitanje kolonijalnih naroda, koji žele da se oslobode od tuđeg jarma. Tu je pred nama pitanje o obezbjeđenju mira za male države putem neprekidne borbe protiv ostataka agresije. Tu je pred nama upravo u interesu malih naroda pitanje neophodnosti što veće suglasnosti prilikom riješavanja pojedinih pitanja. Sve su to pitanja gdje se može ispoljiti solidarnost malih država. Nažalost, u suprotnosti s tim pitanjima, čuli smo izjavu pretstavnika baš jedne male države da je narodima svejedno s koje strane granice oni žive. Po mome mišljenju takva izjava upravo može poslužiti kao opravdanje ugnjetavanja malih naroda. Iz svih tih razloga ja ponavljam da se pitanje odnosa malih i velikih država postavlja na ovoj konferenciji vještački, ne u onoj svijetlosti u kojoj ono stvarno postoji u savremenoj međunarodnoj stvarnosti. Nama takođe govore da predlozi o proceduri Savjeta četiri ministara ugrožavaju suverenitet ove konferencije. Neki govornici izrazili su i mišljenje da prihvatanje predloga četiri ministara od strane konferencije znači nametanje konferenciji volje četiri države. Mislim da ovi argumenti nemaju osnova. Svi vi znate da Jugoslavija odlučno otklanja niz odluka Savjeta ministara ali ipak, mi moramo priznati da mnoge odluke u velikoj mjeri doprinose djelu stvaranja čvrstog mira i da će nama svima mnoge odluke četiri ministra pomoći da pronađeno najkraći put ka sporazumu. Zbog toga mi je potpuno nejasno u čemu se povrđuje suverenitet konferencije ako ona prihvati jedan ili drugi prijedlog četiri ministra u pogledu koga je postignuta saglasnost. Niko od ovdje prisutnih četiri ministra inostranih poslova nije rekao da smatra prijedlog četiri ministra obaveznim za ovu konferenciju, i mi ne mislimo da ove odluke mogu biti obavezne, na primjer za Jugoslaviju. Naprotiv, odluke četiri ministra leže sada pred nama kao njihovi predlozi konferenciji. Mi zato i diskutujemo o njima. Ali praktično pitanje treba postaviti ovako: da li naš zadatak treba da bude da težimo za sporazum, ili ne .Ako treba onda se samo po sebi razumije da mi treba da izbjegavamo da dolazimo u sukob u pogledu pitanja procedure po kojima je već postignuta saglasnost, jer su ovo pitanja faktično preduslov za uspjeh ove konferencije. Ovdje moram reći da jugoslovenska delegacija smatra da ona ne bi imala šta da radi na ovoj konferenciji kada ne bi bila ubjeđena da će se ovdje sa dovoljno pažnje proučiti zahtjevi naroda Jugoslavije, kada ne bi morala računati s tim, da će preporuke biti ovdje donesene u jednom obliku koji će imati dovoljno autoriteta. Prijedlozi Savjeta ministara u pogledu procedure idu u susret takvoj težnji. Zbog toga mislim da se mi nećemo prikloniti ni pred kakvom tuđom voljom, nego ćemo samo doprinijeti uspjehu ove konferencije, ako prihvatimo prijedlog Savjeta ministara u glasanju sa dvotrećinskom većinom. U svjetskoj javnosti mnogo se govori kako je već ovdje bilo konstatovano o različitim blokovima država. Ako ne želimo da javnost dođe do zaključka da ova ili ona odluka ove konferencije nije slobodna odluka ovdje prisutnih država, već pretstavlja nametanje volje i jednog bloka država, onda ne treba usvojiti predlog o glasanju običnom većinom. Samo se odluke donesene dvotrećinskom većinom mogu pred svjetskom javnošću prikazati kao odluke konferencije, a ne kao odluke jedne više ili manje uobličene grupe država. Zbog toga jugoslovenska delegacija smatra da je prijedlog Savjeta četiri ministra o dvotrećinskom glasanju najbolje rješenje koje se moglo naći u sadašnjoj međunarodnoj stvarnosti i ako smatra potpunu saglasnost, naročito saglasnost neposredno zainteresovanih zemalja, kao najbolje sredstvo za rješenje spornih pitanja. Ja naročito podvlačim ovo gledište. Sporne forme ne smiju da nam sakriju suštinu pitanja. Ne treba kriti da razmimoilaženja postoje. Svima nama mora biti potpuno jasno da se riječima i običnim glasanjem ne mogu otkloniti takva razmimoilaženja. Mi bismo stoga učinili vrlo lošu uslugu miru kada bismo se zadovoljili time da ovdje, na ovoj konferenciji, donesemo formalnu odluku .pomoću jedanaest glasova, a može biti šta više glasova onih država koje su najmanje zainteresovane u određenom pitanju, dok bi u stvarnosti ova nesuglasica i dalje postojala i odluke ne bi mogle da budu ostvarene. Mislim da bi takav put direktno doveo do potpunog neuspjeha konferencije. šta više mislim da bi konferencija potpuno izgubila svoj smisao pod takvim uslovima. Ponavljam — ovdje se riješava pitanje sudbine naroda, pitanje života i sreće i nesreće miliona ljudi i zbog toga naše odluke ne smiju da zavise od slučajnosti, od uzajamnih dogovora između grupe savezničkih država protiv drugih savezničkih država i od običnih parlamentarnih metodu glasanja. Za postizanje uspjeha ove konferencije i za učvršćenje mira u cijelom svijetu postoji ovdje samo jedan put — sporazum između savezničkih država. Stoga će jugoslovenska delegacija glasati za glasanje dvotrećinskom većinom ne samo zato što ona smatra da pitanje mira zaslužuje takvu pažnju, već i stoga što ona smatra neophodnim uslovom za uspješan rad konferencije.