Dopisnik Tanjuga popodne na plenarnoj sjednici Mirovne konferencije šef jugoslovenske delegacije Edvard Kardeij održao jeslijedeći govor: ≫Gospodine pretsjedniče, gospodo delegati Jugoslovenska delegacija je podrobnije iznijela svoje stanovište po pitanju procedure, a naročito po pitanju glasanja na ovoj konferenciji već u toku diskusije u komisiji za organizaciju i proceduru. Ona zbog toga ne misli podrobnije ponavljati argumente, koje je iznijela prilikom diskusije u spomenutoj komisiji, ali ona smatra potrebnim podvući naročito ove činjenice; jugoslovenska delegacija, prije svega, smatra da je odluka o glasanju kakva je bila primljena u komisiji za organizaciju i proceduru štetna po budući rad te konferencije, a naročito štetna za nastojanja, koja bi trebali svi mi cijeniti da bi se na ovoj konferenciji stvorio neophodno potreban duh suglasnosti i najveća moguća jednodušnost. Jugoslovenska delegacija je od samog početka naglašavala da upravo takav duh treba da vlada na ovoj konferenciji. Odluka o glasanju, koja je primljena u komisiji ne pomaže stvaranju takve atmosfere na konferenciji, nego naprotiv može samo ohrabriti tendencije da se od ove konferencije napravi čista formalnost, kojom će jedna grupu država naturati svoju volju drugim državama. To je u prvom redu razlog zbog koga jugoslavenska delegacija smatra da je način glasanja kakav je konferencija primila vrlo rđavo i nepogodno oružje za izgradnju jedne takve velike stvari kao što je mir. Argumenti da mi tu stvaramo samo rekomandacije, a ne konačne odluke ne mogu opravdati takvo rješenje, kako rekomandacije primljene na ovoj konferenciji neće imati značaj konačne odluke njima će se ipak htjeti da da izvjesna moralna vrijednost, a to znači da odgovornost kod donošenja rekomandacije nije u stvari ništa manja nego kod donošenja konačnih odluka. Gospodin Evat govorio je danas o tome da treba slušati glas drugih država, a ne samo velikih. U tome se ja sa njime slažem. I upravo radi toga mi zahtijevamo bar dvotrećinsku većinu, ako već ne može da bude postignuta opšta suglasnost. A baš prosta većina guši glas država, koje se ne nalaze u izvjesnom bloku država. Međutim postoji ovdje i druga formalna strana ovog pitanja. Istorija međunarodnog prava ne poznaje slućaj da su se bilo kada za međunarodne kongrese i konferencije donosili formalni poslovnici i pravila po kojima bi se trebalo donositi obavezne odluke konferencije. Na međunarodnim konferencijama i kongresima vrijedilo je u pogledu poslovnoga reda, pravilo jednoglasnosti. Prema ovom pravilu koje je jedno od novih principa međunarodnih odnosa ne može na jednoj međunarodnoj konferenciji, a najmanje mirovnoj, sastavljenoj od nezavisnih i svjetskih država, većina nametnuti svoju odluku manjini pa čak ni jednoj jedinoj državi. Kod ovog opšteg usvojenog načela činjeni su izuzeci samo kod stalnih međunarodnih tijela organizacija, komisija i tako dalje, koja su imala posebna pravila postupka u donošenja odluka. U ovim slučajevima države su se po svome slobodnom pristanku odricale svojih suverenih prava izraženih u načelu jednoglasnosti. To su one mogle činiti zbog toga što Statuti takvih tijela pružaju dovoljno garantije da ne mogu zadirati u pitanje skopčano sa suverinitetom država članica s obziorom da su im zadaci tačno unaprijed određeni. Naprotiv na konferencijama mira rješava se o najbitnijim pitanjima i interesima država učesnica i postavljaju se temelji jednog novog međunarodnog uređenja za koje ne postoje objektivna i unaprijed postavljena pravila niti ograničenja ma kakve vrste. Zbog toga međunarodno pravo ne poznaje presedana da su se države na takvim konferencijama odricale načela jednoglasnosti i da su se unaprijed obavezale da će primiti odluke konferencije donijete većinom. Uprkos toga Jugoslavija je prihvatila dvotrećinsku većinu kao način glasanja da bi se olakšao rad i organizacija ove konferencije, ali je to učinila samo uz rezervu svog amandmana, koji je u pogledu teritorijalnih pitanja kada se radi o etničkoj i teritoriji savezničke države tražila saglasnost te države. Taj amandman jugoslovenske delegacije povukla je poslije toga kada je prijedlog o glasanju dvotrećinskom većinom odbijen, a time i osnova na kojoj se naš amandman bazirao. Jugoslovenska delegacija smatra naročito potrebnim naglasiti da se ni u kom slučaju pristanak Jugoslavije na kvalifikovanu većinu u pogledu donošenja odluka koje se tiču međunarodnih problema za koje treba sada naći rješenje ne može tumačiti kao da bi imao da se odnosi i na pitanje određenja njenih granicu. U tome manje se ona može suglasiti su procedurom, koja sva ta pitanja stavlja u zavisnost od prostog glasanju običnom većinom. Po shvatanju jugoslovenska dalegacije zadatak je konferencije i njena rekomandacija prije svega ta da se рripremi mogućnost zajedničkog potpisivanju mira, a to praktično znači da se u prvom redu treba da postigne suglasnost neposredno zainteresovanih država. Ako se to ne postigne nikakve odluke bilo kakvom većinom izglasane neće se moći sprovesti jer ih zajnteresovana država neće priznati. Iz toga razloga jasno iziazi da ova konferencija nema prava na obaveze članove ove komisije na jednu proceduru sa kojom se sve one nisu suglasile. Iz toga izlazi da je ova konferencija prekoračila svoje kompetencije, kada je donijela zaključak o glasanju protiv volje nekoliko ovdje prisutnih suverenih država. Samim tim ona stavlja u pitanje vrijednost svih svojih odluka. Međutim ta činjenica sama po sebi ne bi bila presudna s obzirom na to da konačna odluka ipak pripada pojeduinim savezničkim državama kako pri tome ne bi izbijala i jedna druga teža praktična strana toga pitanja. Radi sе naime o tome da je takva procedura dala svoju formalnu saglasnost jednoj grupi iz jednom bloku država da u svim slučajevima nametne svoje odluke drugim državama. Razumije se da bi time ova konferencija potpuno izgubila karakter Mirovne konferencije. Umjesto da pripremi mir ona bi naprotiv ohrabrila sve one elemente u svijetu, koji huškaju na novi rat. U tom je sva težina prijedloga o glasanju, koji je bio primljen na komisiji za organizaciju i proceduru. Zato Jugoslavija ne može da se saglasi sa takvim rješenjem i sa takvim načinom tumačenja prava ove konferencije. Sve su to razlozi zbog kojih je Jugoslavija — njena delegacija u komisiji za organizaciju i proceduru dala izjavu da se neće smatrati vezanom odlukama donesenim na osnovu procedure sa kojom se ona nije saglasila. Jugoslovenska delegacija i na ovom mjestu ponovo izjavljuje da ostaje na svome stanovištu. Ako bi uprkos svemu način glasanja predloženih od komisije za proceduru bio prihvaćen jugoslovenske delegacija izjavljuje da će ona u daljem radu konferencije sudjelovati sa rezervom. Ona će dati praktične dokaze o tome da li će ova konferencija nastojati da postigne što jednodušnije odluke a naročito da će i nastojati da ne prihvati bez suglasnosti onih savezničkih država, koje su najneposrednije zаinteresovano. Ako toga ne bude, onda će se primljena procedura pretvoriti samo u sredstvo jedne grupe država za nametanje svoje volje drugim državama. Nastojeći sa svoje strane, prema svojim snagama da konferencija pođe pravim putem uzajamnog ražumijevanja što veće jednodušnosti jugoslovenska delegacija će i dalje aktivno učestvovati radu konferencije zadržavajući sebi pravo da prema stvarnim rezultatima njenog rada odredi svoj konačni stav.