Specjalni dopisnik Tanjuga javlja: Na današnjoj popodnevnoj plenarnoj sjednici prešlo se na diskusiju o izjavi koju je dao pretstavnik Italije. Šef jugoslovenske delegacije Edvard Kardelj dobio je prvi riječ. U uvodnom dijelu svoga govora on je podvukao da bi bilo katastrofalno, ako bi konferencija dopustila da, dođu do izražaja tendencije koje postoje da se zaključi takav mirovni ugovor sa Italijom koji neće spriječiti da Italija sutra postane plandam jedne nove agresije jednog novog pritiska na Balkan. Zatim je Edvard Kardelj citirao riječi najvećih talijanskih mislilaca koji su se izjašnjavali za talijansku granicu na Soči, pa je nastavio: To su bili glasovi one Italije koja se borila za diplomatiju i za nacionalno ujedinjenje i koja je zbog toga imala smisla i za borbu drugih naroda, za njhovu slobodu i ujedinjenje. Karakteristično je da su svi ti talijanski mislioci gledali istovremeno sa simpatijama i velikim nadama na borbu slovenskih naroda protiv apsolutizma i nacionalnog ugnjetavanja, a za svoju slobodu i ujedinjenje. Tako na np. Macini, na koga se poziva gospodin de Gaspera posvetio je Slovencima čak i svoju knjiguu ≫Letere Slaves“. Očekivao je njihovu afirmaciju i oslobođenje saradnju između Italije i Slovena. Ta misao došla je do izražaja u konkretnom podupiranju oslobodilačkih pokreta slovenskih naroda. Tako su na pr. garibaldinci učestvovali na strani Srba u bosanskam Ustanku 1875 godine. Takva Italija mogla je da živi u prijateljstvu sa susjednim narodima. Međutim, došla je druga Italija. Došlo je vrijene kada je svu zvaničnu politiku Italije prožeo neobuzdani duh imperijalističkih prohtjeva, duh koji je u spoljno-političkom pogledu doveo Italiju do osvajačkih ratova i konačno do sadašnje katastrofe, a u unutrašnjoj politici do likvidacije demokratije i konačno do pobjede fašizma. Taj se duh počeo pokazivati već krajem prošlog vijeka u talijnskim afričkim avanturama, u stvaranju talijanske kolonijalne imperije. Italija, istovremano, počela je da se aktivno miješa u balkanske prilike tržeći da tu stvori za sebe jaku bazu. Još prije prvog Svjetskog rata Italija je tražila dominaciju tačno istim argumentima sa kojima danas traži Julisku Krajinu. Godine 1912 uspjela je da ugrabi Dodekanez. Došao je prvi svjetski rat i Italija, koja je bila prije saveznik Njemačke i Austrougarske, iznenada je okrenula leđa tim svojim saveznicima i prešla na stranu zapadnih sila, pošto su joj one obećavale više nego što se ona mogla nadati da dobije od Njemačke i Austro-ugarske. Potpisam je poznati londonski pakt kojim je Italija još otvorenije prešla na onaj put, koji je docnije produžio Musolini osvajanjem Etnopije, Albanije, velikog dijela Jugoslavije i Grčke. Tada već, prije prvog svjetskog rata, Italija je tražila dominaciju tačno istim argumentima sa kojima danas traži Julisku Krajinu. Svršio se prvi svjetski rat. Vi znate kako su mučno tekli mirovni pregovori sa Italijom, koja je tražila za sebe gotovo čitavu tadašlu jugoslovensku obalu. Bila je bačena narola: ≫Jadransko More — Mare nostro≪. Stara Jugoslavnja bila je tada stavilna pred ultimatumm i morala je da potpiše mir koji joj je bio namegnut silom. Zatim je počeo proces denacionalizacije naših krajeva, koji su potpali pod Italiju. Godine 1922 Italija je anektirala Rijeku jednom nasilnom akcijom. Vršena je bestidna pljačka imovine jugoslovenskog življa, teror podivljalih šovinističkih bandi u zajednici sa državnim organima protiv svega što je bilo slovenačio ili hrvatsko u Juliskoj Krajini. Sve se to još više zaoštrilo i potenciralo peslije dolaska Musolinija na vlast. Fašizam je došao na vlast naravo da bi dao punu slobodu zamahu svih imperijalističkih prohtjeva. Vrijeme za to došlo je kada je u Njemačkoj došao na vlast Hitler. Ponovo je došla na red Etiopija, pregažena poslije herojskog otpora, zatim Albanija čiji je otpor tokođe bio slomljen. Tada nije više samo. Jadransko More bilo ≫Mape nostro≪, nego i čitavo Sredozemno more. Snovi o obnavljanju velike rimske imperije, koja bi zahvatila čitavo Sredozemno more i postala gospodar na Balkanu, sjevermoj Africi i na Bliskom Istoku, postali su cilj zvanične politike fašističke Italije. Bile su bačene parole: ≫Tunis, Korzika, Nica≪. Oči talijanskih imperijalnsta padale su i na Grčku i Jugoslaviju, Sueski kanal i na Gibraltar i Tanger, na Maltu, Kipar itd. S tim ciljevima Italija je ušla u rat na strani Hitlera. Italija nije bila običan vazal Njemačke, nego njen partner sastavni dio osovine Berlin—Rim. Takva je linija razvitka talijanske osvajačke politike. Očigledno je da je to jedna neprekinuta linija počev od kraja prošlog vijeka i očigledno je da postoji stvarna veza između Musolinijeve Italije sa starom Italijom, i onom Italnjom koja je u devedesetim godinama napala na Etiopiju. koja je 1912 godine uzela Dodekapez, koja je 1915 godine tražila londonski pakt, a 1920 godine rapalski ugovor. Kardelj je zatim naglasno da odgovnost za rat ne snosi samo Musolini, niti samo bivša fašistička Italija, nego talijanska država kao takva. Stvar je samo talijanskog naroda da kazni one koji su ga bacili u takvu katastrofu. Kada govorimo o odgovornosti Italije ne mislimo samo na onu formalnu juridističku odgovornost, tj. na obavezu da se bar donekle nadoknadi šteta koju je Italija prouzrokovala. Mi pritome još u većoj mjeri mislimo da, dug damašnje Italije da ona sama i uništi izvore agresije koji su doveli do rata. Potpuno js druga stvar kakve će olašice saveznici priznati talijanskom narodu, jer je on u posljednjoj fazi rata, kada su talijanske fašističke snage već bile razbijene vojnom akcijom saveznika, pomagao ubrzavanju savezličkih pobjeda. Dužnost je Saveznika da udare po izvoima agresije u Italiji Mi protiv toga memamo ništa. Naprotiv mi želimo da talijanski narod osjeti da je nagrađen za svoju aitifašističku borbu i da saveznici prave tu razliku između antifašističkih snaga s jedne strane, i onog što je bilo povezano sa talijanskim fašizmom i imperijalizmom s druge strane. Međutim, dužnost je sadašnje Italije, prije svega, ali u saveznika, da se udari po izvorima agresije u Italiji, a u prvom redu po onoj politici talijanskog impernjalizma koja se rodila krajem prošlog vijeka, koja se nalazi danas tu pred sudom saveznika i čitavog slobodoljubivog čovječanstva. Na tome sektoru ne može biti nikakvog popuštanja prema Italiji, jer to ne bi bila nagrada talijaiskom narodu, a još manje talijanskim antifaškstima, već nagrada talijalskim agresivnim snagama. To bi pretstavljalo ohrabrenje tih snaga i udarac protiv demokratskkh snaga u Italiji, pomoć novom porobljavanju talijanskog naroda od strane antidemokratskih snaga. Bilo bi prema tome prirodno da je talijanski pretstavnik ovdje žestokim riječima osudio zloglasnu impernjalističku politiku ranijih talijanskih vlada i da je govorio u ime i jezikom onih talijanskih antifašista i demokrata, koji nisu akceptirali takvu politiku. Međutim talijanski pretstavnik nije išao tim putem. Pretsjednik ove konferencije gospodin Bido svakako je želio da u svom govoru u subotu podvuče svoju želju i želju ove konferencije da stav talijaiske delegacije zaista bude različit od stava ranijih talijanshih vlada, kada je delegaciju gospodina de Gasperija nazvao delegacijom nove Italije. Međutim želja gospodina pretsjednika Bidoa i čitave konferencije, je jedna stvar, a stvarnost je druga. Jugoslovenska delegacija smatra da govor g. de Gasperija svjedoči o tome da je vjerovatno suviše rano govoriti o novoj Italiji. Gotovo simbolički manifestuje našu tvrdnju sam sastav talijanske delegacije. U njoj sada, pored nozih pretstavnika sadašnje Italije, ima ljudi koji su 1915 i 1920 godine diktirali Jugoslaviji i drugim zemljama imperijalistički mir, jedan ≫mir≪ koji je poslužio Italiji da bezobzirnim cinizmom zakorači na Balkan i da stvori plandarm za kasnija Musolinijeva osvajanja. Takva je delegacija, takav je govor talijanskog pretstavnika. Nijedna riječ osude za zločin talijanskog okupatora, nijedna riječ priznanja odgovornosti za ona neobrojena zapaljena i opustošena sela i gradove u zemljama koje su bile pod talijanskom okupacpjom, za masovna proganjanja, i mučenja civnlnog stanovništva, za i strijeljnja talaca. Nijedna riječ ni obećanja da će sadašnja Italija ići novim putevima. Govor gospodina de Gasperija, zvaničnog pretstavnika današnje Italije, ništa nije drugo nego jedan dobro promišljen plan onih imperijalističkih pozicija, za koje se on nada da bi ih Italija još mogla da zadrži i poslije ovog rata. Taj govor ne odaje ni sjenke brige za prave interese talijanskog naroda, za dobro talijanskih narodnih snaga, ni sjenke brige za uspostavljanje dobrih odnosa sa susjednim narodima. Iako se poziva na Macina, gospodin de Gasperi ne brani to što je branio Macini, nego u krajnjoj liniji brani onu politiku koja je dovela do sadašnje talijanske katastrofe Strategiski argumenti de Gasperna Čitava argumengacija talijanske delegacije bazira se na nekoliko pogrešnih ili pogrešno postavljenih tvrdnji. Ja ću ukratko da dodirnem samo glavne od tih tvrdnji. Naša delegacija smatra vrlo karakterističnom činjecom da gospodin de Gasperi počinje svoj govor sa strateškim argumentima. On je uskliknuo da nikada u savremenoj talijanskoj istorji vrata Italije nisu bila tako otvorena i nikada mogućnosti odbrane nisu bile tako ograničene kao što su danas, predloženoj francuskoj linji. Ovakva tvrdnja gospodina de Gasperija prije svega mora da pretpostavlja da ovdje prisutni delegati raznih država ne poznaju niti geogrfiju niti istoriju. Ali takva je pretpostavka u najmanju ruku riskantna. Svaki obrazovan čovjek zna u pogledu talijalskih granica dvije stvari: prvo, svako zna da je talijanska granica prije Prvog svjetskog rata išla mnogo zapadnije nego što ide sadašnja francuska linija, pa i osim toga, na jednom sektoru zapadnije od granice koju predlaže Jugoslavija. Svako zna da se Italija umješala u balkanske prilike, a ne Jugoslavija u talijanske. Svako zna da agresija ne prijeti od Jugoslavije, nego od Italije, ukoliho bi ova ostala dosljedna svojoj politici posljednjih pedeset godina. Čija bi vrata poslije ovakvih iskustava morala biti zatvorena. naša ili talijanska? Ako tome još dodamo da bi Italnja prema francuskoj liniji dobila područje Tržića, da bi dobila željeznički čvor Goricu i čitavo područje donjeg toka Soče, da bi dobila strateška preimućstva, iako sve to znamo, onda se može pored svega toga dodati pitanje: Kome daje stratešku prednost francuska linija? Italnjn ili 1ugoslavijn u kuda oua ogvara všta? Italiju ili Jugoslaviju? Tako stoje stvari što se tiče strategije. Međutnm, karakteristično je što r. de Gasperi uporno postavlja i strateške momente na dnevni red i u tome podržava potpuno talijanske pretstavnike iz vremena Prvog svjetskog para, koji su takođe postavljali ta pitanja na prvi red. Oni su tada argumentisali svoje strateške zahtjeve opasnošću da će Njemačka pomoću Jugoslavije ili preko Jugoslavmje napasti Italiju. Međutim, mi smo vidjeli da nije njemačka preko Jugoslavije napala Italiju, nego su Italija i Njemačka zajedno napale Jugoslaviju. Postavlja se pitanje da li je to slučajno da gospodin eGaspera podržava taktiku talijalskih pretstavnika iz vremena Prvog svjetskog rata, ili možda nije slučajno. Dozvolite, da izrazim uvjerenje jugoslovenske delegacije da to nije slučajno. Takvom taktikom je Italija sebi 1912 god. otvorila vrata sa imperijalističko napredovanje u Jugoslaviju i na Balkan, što je kasnije Musolini realizovao. Ista politika krije se i iza sadašnje taktike gospodina de Gasparija samo s jednom razlikom: 1919 do 1920 g. italijanski pretstavnici su argumentisali svoje zahtjeve opasnošću od njemačke invazije, dok sada, kao jučerašnji saveznici Njemačke ne mogu ponavljati te iste stvari, pa su zato izvukli na svjetlo već komromitovano i dobro poznato o strašilo koje je osovina Berlin--Rim u prošlosti često iskorištavali, a to je strašilo najezde slavenstva. Kako vidimo, gospodin de Gasperi po tome shvatanju ne slaže se sa Macinijem i drugim talijanskim demokratima iz devetnaestog vijeka koji su gajili velike simpatije i prijateljstvo prema slobodoljubivim pokretima slovenskih naroda, ali se zato slaže sa propagandom koju je vršila Musolinijeva Italija i njeni imlerijalistički pretstavnici, da bi opravdali svoje osvajačke planove protiv jugoslovenskih naroda. DE GASPERI TRAŽI DA ITALIJA BUDE NAGRAĐENA TUĐIM TERITORIJAMA Drug argumenat talijanske delegacije je pozivanje za zasluge koje su talijanski aptifašisti učinili saveznicima u zaključnoj fazi rata. Ja sam već u početku odao priznanje ovim naporima talijanskih antifašista i takođe izrazio mišljenje jugoslovenske delegacije da ti napori treba da budu uzeti u obzir pri izrađivanju mirovnog ugovora. Međutim, gospodin de Gasperi izvlači iz toga sasvim druge zaključke. On se ne zadovoljava priznanjem koje saveznici daju talijanskom narodu, priznanjem koje daju svi slobodoljubivi ljudi onim Talijanima koji su podigli zastavu slobode protiv varvarstva i fašizma. Ne, on traži da Italija bude nagrađena tuđim teritorijama. Zar nije prirodno i neizbježno da se zbog toga kod svih nas rađa sumnja da talijanska vlada može iskoristiti borbu talijaiskih antafašista — za koju, dozvolite mi reći svakako nije najzaslužnija talijanska vlada — za utemsljenje talijanskih osvajačkih zahtjeva? Zar nije jasno da time gospodin de Gasperi baca jednu tamnu sjenku na čitav taj antifašistički pokret, sjenku kakvu taj pokret ne zaslužuje? Očigledno je da se ni po ovom pitanju g. de Gasperi ne slaže sa Mancinijem, Kavurom i drugim telijanskim velikanima devetnaestog vijeka, koji su bili protivni nodiranju Italije prema Trstu i Baikanu, jer su htjeli da žive u prijateljstvu sa južno-slovenskim narodima. A nasuprot tome, očigledno je da se g. de Gasperi našao u koritu impernjalističke politike Musolinija i njegovih prethodnika iz vremena afričkih avantura londonskog pakta. DE GASPERI FILSIFIKUJE POPIS NA KOJI SE POZIVA Slijedeći argumenat talijanske delegacije bio je pozivanje na statistike o etničkom stanju Juliske Krajine. Ali , pošto je jednu neistinu teško dokazati , g. de Gasperi se služi taktikom koju u najmanju ruku treba nazvati neobičnom . On uzima talijanski popis iz 1921 g. Taj je popis bio pravljen poslije Prvog svjetskog rata od strane talijanskih vlasti upravo da bi sa krio pravi etnički odnos u Juliskoj Krajini i da bi na taj način bar donekle opravdao talijansko postupanje pred svjetskim javnim mnijenjem , koje nije odobravalo prepuštanje Juliske Krajine Italiji . Zato je ta statistika očigledan falsifikat i nijedan objektivan posmatrač ne oslanja se na nju. Netačnost te statistike faktički priznaje čak i zvaničan dokumenat talijanske vlade, koji je priložen njenom memorandumu od 4 septembra 1945 godine. Ali i ovaj popis nije dovoljno tendenciozan da bi g. de Gasperi moglo pomoću njega odbraniti svoju tezu . I zato gospodin de Gasperi postaje prosto na prosto netačan čak i prema popisu na koji se poziva . On, naprimjer, tvrdi da na talijanskoj strani francuske linije ostaje samo 10.000 Slovenaca . Međutim popis kojim se on služi i čiji su rezultati zvanično objavljenii u Rimu nabraja samo u Benečkoj Sloveniji 33.932 Slovenca . Pored toga , po istom popisu, u Kanalskoj dolini francuskom linijom dobila bi Italija 12.106 Slovenaca a u goričko gradišćanskim krajevi ima 15.701 Slovenac . Prema tome čak i ovaj lažni talijanski popis iz 1921 godine priznaje da na zapadu Francuske linije u Italiji ostaje 50.739 Slovenaca a ne 10.000, koliko ih nabraja g. de Gasperi. Kako dolazi g. de Gasperi do takve brojke ? Prosto naprosto time da briše sa geografske karte izvjesne slovenačke rejone . Ipak rejoni postoje i ne mogu se ni na koji način izbrisati . Postavlja se pitanje kakvu moralnu vrijednost mora da imaju pobude i zahtjevi koje treba dokazivati izmišljenim i iskonstruisanim ciframa ? Jasno je, prema tome, da se u toj etničkoj argumentaciji g. de Gasperi na čitavoj liniji sukobljava sa stanovištem Kavura , Macinija i drugih talijanskih mislilaca a iz devetnaestog vijeka , ali zato dolazi do iste praktične pozicije koju je zauzimao Musolini i njegovi prethodnici iz vremena afričkih avantura , londonskog pakta i rapalskog ugovora . Tako , gospodo delegati , stoji stvar sa argumentima gospodina de Gasperija. Ja ne smatram da bi prihvatanje ovih argumenata išlo u prilog napretka demokratije i razvitka miroljubivih težnji u Italiji . Naše duboko ubjeđenje je da ne može biti istinski demokratske unutrašnje politike tamo gdje nema demokratske vanjske politike. Demokratija i prohtjev za tuđim zemljama jesu dva pojma koja se ne mogu nikako slagati . Italija će biti slobodna iznutra i izvana, ako će se vratiti u okvire koje su joj odredili njeni veliki mislioci devetnaestog vijeka, u periodu kada se talijanski narod borio za svoje ujedinjenje i kada Italija nije mislila na ugnjetavanje drugih naroda. Jugoslovenska delegacija smatra da ova konferencija mora utvrditi te činjenice , ako hoće da nađe pravedno rješenje . Bar prema izvjesnoj kampanji u štampi i po izvjesnim izjavama zvaničnih lica u savezničkim zemljama može se reći da konferencija stoji na rubu opasnosti da bude popustljiva , ne prema talijanskom narodu, nego prema talijanskoj agresiji , da pomogne ne talijanskom narodu i njegovim težnjama za demokratskom renesansom , nego talijansku imperijalističku agresiju u njenoj tendenciji da se ponovo postavi na noge u samoj Italiji i prema drugim narodima. Prihvatiti argumente gospodina de Gasperija značilo bi nasjesti toj liniji . Kako god poštovanje mi gajili prema naporima talijanskog naroda , mi ipak upravo zbog toga poštovanja ne možemo odobriti argumente g. de Gasperija . Naprotiv njegovi argumenti treba da povećaju našu budnost u pogledu mogućnosti polovnog nadiranja agresivnih snaga u Italiji . Jugoslavija , koja je toliko pretrpela od napada talijanskih agresora, ima specijalno pravo da traži od svojih saveznika da je zaštite protiv obnavljanja agresije i nacionalnog potlačivanja od strane Italije. Na kraju htio bih još da se dodirnem pokušaja gospodina de Gasperija da se rješavanje pitanja Trsta i Juliske Krajine odgodi . Taj prijedlog je najbolja potvrda svega toga što sam ranije rekao o stavu današnje talijanske vlade . Talijanska vlada ne vodi računa o izvanredno teškom položaju stanovnika Juliske Krajine , koji je u očekivanju konačne odluke podvrgnut svakakvim lišenjima , ali ona vjerovatno smatra da će poslije godine dana lakše ostvariti svoje osvajačke zahtjeve . Jugoslovenska delegacija se najodlučnije izjašnjava protiv svakog odlaganja toga pitanja, jer je samo to u interesu mira i stanovništva same Juliske Krajine „.