Peti dan suđenja optuženom Rupniku i ostalim nardonim izdajnicima i ratnim zločincima nastavljen je čitanjem zapsinika svjedoka, koji su dali podatke o ogromnom broju zločina kvislinških vojnih formacija na cijeloj teritoriji Slovenije. Osvijetljen je zločin u Logatcu u aprilu 1944 godine, koji je izvršila domobranska policija tzv. ≫crna ruka ≪. Kao i mnogi drugi zločinci tako je i zločin u Logatcu, gdje je u toku noći ubijen veliki broj rodoljuba, među kojima i žena, inspirisan od strane protivnarodnog sveštenstva. Glavni organizator bio je kapelan Antun Gračan koji je kao domobranski špijun išao po kućama i pokušavao da dozna politički stav svake pojedine porodice. U crkvi je stalno propovijedao protiv Oslobodilne fronte i partizana. Organizovao je skupine ljudi sa kojima se molio bogu da partizani ne pobjede i ne dođu u selo. Na jednom sastanku u Vrhnici kome su prisustvovali Gračan i još neki svštenici napravljen je plan za pokolj u Logatcu. U toku noći na kućama žrtava domobranaca su naravili znak „crne ruke“, a zatim su članovi ove bande išli od kuće do kuće i ubijali ljude. Danica Zalašček iz Žulberka svjedočila je kako su domobranci ubijali ženu štajerskog partizana i njeno petgodišnje dijete, mučili dvije žene usijanom žicom, koju su ubadali u grudi, stomak i noge. Svjedokinja je bila prisutna ekshumaciji mnogih žrtava i gledala žrtve naročito žene čije su grudi i uši bili otsječeni, nokti i jezici iščupani a muškarcima otsječeni nosevi, uši i udovi. Ova svjedokinja navodi imena desetine žrtava, većinom žena, poznatih intelektualaca, koje su zvjerski mučene. Tužilac zatim predlaže da se optuženi Rupnik i Vizjak saslušaju u vezi sa tim zločinima. Pretsjednik: Optuženi Rupnik, jeste li čuli sve ovo? Da, sve sam čuo. Šta mislite o tome? To su strahoviti zločini. Je li to borba za vjeru? Ne. Je li to borba protiv komunizma? Takođe ne.Jesu li bili komunisti majke i djeca, petogodišnje dijete i žena? Ne. Pa što je to onda ? Protiv koga je bila uperena ta borba? Protiv slovenačkog naroda. Vojni tužilac pročitao je zatim nekoliko pitanja i odgovora iz knjižice: ≫Šta mora znati svaki Slovenac o Osvobodilnoj fronti?≪ Tu knjižicu širili su vojni sveštenici, domobranci i nju je morao da zna napamet svaki domobranac. Pitanje 174 glasi: ≫Ko su domobranci? ≪ Odgovor: ≫Domobranci su slovenačka narodna odbrana, plemeniti narodni borci koji se viteški bore protiv najvećeg neprijatelja za uzvišenu slobodu slovenačkcg naroda≪. Je li to bila viteška borba? upitao je tužilac optuženog Rupnika. Ne. Jesu li to bili plemeniti borci? Ne. .Odgovor na pitanje 175 kaže, da je slovenačko domobranstvo prikupilo ≫najbolju slovenačku omladinu u svoje redove iz ljubavi prema narodu i vjeri i prema njegovoj boljoj budućnosti≪. Je li to bila ljubav prema narodu? Ne. Tužilac zatim citira pitanje i odgovore broj 179 i 180 u kojima se kaže da je borba domobranaca vjerska stvar i da je to borba za Krista i kršćansku kulturu. . U odgovoru na pitanje 191 objašnjava se zašto Papa poziva u borbu. Kaže se da se u borbu pozivaju i nehrišćani, samo ako vjeruju u boga. Tužilac postavlja optuženom Rupniku pitanje da li je to borba za Krista i brišćansku kulturu. Rupnik: Ne. Poslije toga pretsjednik suda čita iskaze svjedoka u vezi sa optuženim Rezenerom. Svjedok Vladimir Olip, koji je u Mariboru kao sveštenik učestvovao u sahrani ruskih ratnih zarobljenika, koji je mogao iz neposredne blizine da pogleda u grobove u kojima su bili goli i od gladi iznureni Iješevi zarobljenika, izjavio je između ostalog: - Ruski zarobljenici prevezeni su u zatvorenim vagonima za stoku. Za sve vrijeme prevoza koji je trajao po 14 dana nisu primali nikakve hrane. Kada su izlazili iz vagona bili su tako iznureni da je više od polovine padalo u nesvijest. SS-oficiri tukli su ih zbog toga štapovima i udarali cokulama. U logoru je jedina hrana bila čorba od stočne repe i svaki drugi dan komadić hljeba. Zarobljenici su umirali u masama. Kad su ih donosili na groblje neki su bili teški svega 25 kilograma. Govorili su, da su Nijemci čak ruske zarobljenike i trovali. Sjećam se da su zarobljenici jednom prilikom nekoliko dana odbijali hranu, mislim u januaru 1942 godine, sumnjajući da je hrana otrovana. Tada su umirali u masama. Grobove za poginule ruske vojnike morali su kopati engleski ratni zarobljenici, a lješeve su morali da donose na groblje francuski zarobljenici