Specijalni dopisnik Tanjuga javlja : Na jučerašnjoj sjednici Političko teritorijalne komisije za Italiju jugoslovenski delegat dr Aleš Bebler održao je govor povodom izjave pretstavnika Italije Bonomija. U svom govoru dr Aleš Bebler je rekao: Gospodine pretsjedniče, gospodo delegati, juče smo pristupili rješavanju pitanja koje je prema opštem mišljenju, najteže među pitanjima, kojima treba da se bavi ova Konferencija .Odakle dolazi ta težina ? Naše je mišljenje da ovo pitanje samo po sebi nije ništa teže od mnogih drugih pitanja o kojima će ova Konferencija morati da donese odluku. Naše je mišljenje da je ono otežano, jer izvjesni neće da vide temeljnu razliku izmedu moralnih osnova dviju teza: teze saveznika Jugoslavije , koja se svodi na pravo naroda Jugoslavije na etničku granicu svoje države i teze dojučerašnjeg napadača Italije , koja se svodi na traženje teritorije izvan taljanskih etničkih granica da bi sa čuvala barem jedan dio jugoslovenskih pokrajina koje je Italija .dobila poslije prvog svjetskog rata“. Bonomijeva “taktika” obmanjivanja Bebler je zatim rekao , da o ovoj talijanskoj tezi svjedoče dva nova zvanična dokumenta govor Bonomija i memorandum talijanske vlade , koji su nadahnuti onim istim agresivnim duhom , koji je jugoslovenska delegacija nekoliko puta podvrgla kritici i koji mora ozbiljno da zabrinjava svakog miroljubivog čovjeka , a naročito susjedne narode Italije. Talijanski pretstavnici uporno brane jedan neopravdan zahtjev, brane ga svim sredstvima, ne obazirući se na njihovu moralnu vrijednost. Ono što je kod toga najteže jeste činjenica da oni govore neistinu, i to svjesno. Ne mogu da stvari ne nazovem pravim imenom izjavio je Bebler. U pitanju taljansko-slovenskog razgraničenja današnja Italija se služi oružjem koje mi nazivamo obmanjivanje. Ona računa sa neobavještenošću onih koji će donositi odluke, kao i sa neobaviješčenošću javnog mnijenja i zato govori neistinu. A takva se „taktika“zove obmanjivanje. Bebler se zatim zadržao na samoj ličnosti Bonomija , koji je u Komisiji iznio stav talijanske vlade. On je podvukao da već sama ličnost Bonomija pretstavlja kontinuitet talijanskog imperijalizma Bonomi je bio isključen iz socijalističke partije 1912 godine zbog podrške koju je davao politici kolonijalnog osvajanja u Africi, naročito u ratu koji je talijanska vlada vodila u Libiji , Godine 1920 Bonomi je dobio najviši talijanski orden „Anuncjata“ zbog svojih uspjeha na konferenciji u Rapalu , gdje je Ju goslavija bila prisiljena da potpiše porazan ponižavajući mir. Bonomi je bio ministar vojske u vladi prije fašističkog marša na Rim , u vladi koja nije ništa učinla protiv fašizma i u vrijeme kada su se fašisti naveliko naoružavali iz državnih arsenala, koji su biil pod kontrolom ministarstva rata. „Skoro je simbolično, rekao je Beblet, da upravo Bonomi govori u ime današnje Italije o pitanjima Juliske Krajine . Prije 26 godina Bonomi je pripremao Rapalski ugovor, koji je za Jugoslaviju značio strašan udarac, a Italiji utro put za nadiranje na Balkan i centralnu Evropu . Zato pojava Bonomija kao govornika talijanske vlade na ovoj Konferenciji , i to upravo po pitanjima Julske Krajine , nehotice izaziva u nama misao da je sadašnja Italija htjela simbolički da podvuče da se ona vraća ponovo na put one osvajačke politike , koju je privremeno zadržao nezavršeni rat. Eto , iz kojih razloga mi ne možemo imati nikakve vjere u formalne izjave pretstavnika današnje talijanske demokratije . Bebler je zatim prešao na iznošenje dokaza o tome da talijanska delegacija prosto obmanjuje Konferenciju, Bebler se pri tome zadržao na tvrdenju Bonomija da je Rapalski ugovor bio slobodno sklopljen i zato zadovoljavajući za obje strane, Pošto je ovaj Bonomijev »argumenat“ dokumentarno opovrgao, Bebler je re kao : Bonomijeva argumentacija prikriva agresivni značaj talijanskih zahtjeva Bebler je zatim prešao na Bonomijevu izjavu da »talijanski narod ovu oblast, tj . Julisku Krajinu , već vijekovima smatra kao sastavni dio svoje nacionalne teritorije , a njene , članove kao članove velike talijanske porodice «. Bebler je napome nuo da je šef jugoslovenske delegacije Kardelj na plenarnoj konferenciji već naveo nekoliko citata, koji govore o tome da ne samo talijanski narod nego već i talijanski mislioci , Macini Kavur : kao , mnogi drugi nisu mislili onako kao što to danas tvrdi Bonomi, i citirao je Macinija koji je rekao Talijanima da imaju pravo samo na zemlju do granice koja polukružno ide od ušća Soče do Alpi . Ako je Macini docnije davao izvjesne izjave koje su bile manje jasne u pogledu njegovog stanovišta po pitanju Trsta onda je to samo dokaz da je Italija kada se sama oslobodila i ujedinila, počela da zaboravlja da i drugi narodi žele slobodu. Pozivanje Bonomija na iredentizam i na smrt Oberdana ne može biti nikakav dokaz da je Juliska Krajina talijanska zemlja. Na toj istoj zemlji stotinama godina vodi se borbe slovenskog življa za njegovu slobodu i život . Bezbrojne žrtve pale su u borbi protiv gospodstva njemačkih feudalaca i tajanskih patricija. Poslije pripajanja Juliske Krajine Italiji ta se borba nastavila . Bebler je zatim iznio da su po čitavoj Juliskoj Krajini padali ljudi koji su se borili za oslobođenje svoje zemlje , što sve dobro zna Bonomi, koji je bio ili član vlade ili pretsjednik vlade kada je počeo ovaj teror . Ali on usprkos toga tvrdi da je Juliska Krajina talijanska zemlja . Za njega je 50 godina talijanskog iredentizma , koji je pored izvjesnih demokratskih i progresivnih osobina ipak bio preteča talijanskog imperijalizma , važniji faktori u istoriji nego stotine godina borbe talijanskog stanovništva Juliske Krajine protiv invazije osvajača iz Italije i Njemačke . Bebler se zatim osvrnuo na izjavu Bonomija da je Italija 1915 godine ušla u rat na strani Antante upravo zbog »neodoljive snage nacionalnog osjećanja Italije « , ali prema Juliskoj Krajini , dodao da ta »neodoljiva snaga nacionalnog osjećanja Italije « u to vrijeme nije bila posvećena samo Juliskoj Krajini nego je dobila svoj pravi izraz u Londonskom paktu u kome je Italija sebi, svakako opet zbog »neodoljive snage nacionalnog : osjećannja « obezbijedila i gotovo čitavu Dalmaciju . Bebler je zatim ukazao da je zahtjev Italije na Trst ustvari vrlo skorog datuma i da su apetiti te » neodoljive snage nacionalnog osjećanja Italije « vrlo različiti u različitim periodima . 1866 godine Italija je bila pobjednik ,a nije tražila Trsta . Aprila 1915 godine , tri nedjelje prije potpisivanja Londonskog pakta ,pregovarajući sa Austrijom , o nagradi koji bu dobila za svoju neutralnost , Italija nije tražila Trst , a takođe ga nije tražila 1917 godine , kada je pregovarala o separatnom miru sa Austrijom. » Usprkos toga , nastavio je Bebler , talijanski pretstavnici žele da prikazuju pitanje Trsta i Juliske Krajine gotovo kao pitanje opstanka Italije . Tako vještačko naduvavanje ovog pitanja s jedne strane sračunato je da izvrši izvjesnu presiju na samu ovu Konferenciju , a s druge strane da svrati pogled talijanskog naroda od njegovih osnovnih pitanja i od krivaca za njegovu katastrofu na pitanje sporedne važnosti , na kome se mogu raspaljivati razna nacionalistička osjećanja . Takva je osnovna politička argumentacija Bonomija . Očigledno je , po mom mišljenju , da sva ta argumentacija ima samo jedan cilj , a taj se satoji u tome da prikrije agresivni osvajački značaj talijanskih zahjeva na Trst i Julisku Krajinu“ S obzirom da se drugi Bonomijevi argumenti uglavnom poklapaju sa argumentima memoranduma talijanske vlade , Bebler je izjavio da će i o jednom i o drugom govoriti istovremeno. Zasto se Bonomi sluzi falsifikatima Bebler je prvo konstatovao da Bonomi , talijanski memorandum i sve karte priložene tom memorandumu , navode uglavnom samo podatke talijanskog popisa stanovaštva iz 1921 godine , usprkos što je ovaj popis sistematski falsifikat etničkog stanja Juliske Krajine . Ovaj postupak talijanske delegacije utoliko je čudnovatiji , jer talijanska vlada je sama već bila prinuđena da se odrekne tog popisa . U aneksu memoranduma , koji je podnijela Savjetu ministara u Londonu septembra 1945 godine , ona je doslovno priznala : »Ne možemo ići tako daleko da bi garantovali tačnost ovog popisa «. Osim toga profesor Sifler , sada stručnjak talijanske delegacije u Parizu , u svojoj knjizi »Autor de Trieste“ isto je priznao govoreći na 17 stranici da ovaj popis »sadrži više ili manje grube falsifikate « . Prema njegovoj procjeni u tom popisu nabrojano je 65.000 Talijana više , što znači isto toliko Jugoslovena manje . Zašto se talijanska delegacija , postavio je pitanje Bebler , danas pred Konferencijom mora opet da služi ovim falsifikatom iz godine 1921. Jasno , ona to čini jer je etnička stvarnost u potpunoj suprotnosti sa njenim tezama . Talijanska delegacija , po što se već služi falsifikovanim potpisom , ide u tom pravcu još i dalje i netačno navodi i podatke samog popisa iz 1921 godine. Talijanski memorandum tvrdi da prema predloženoj liniji ostaje u Italiji samo oko 10.000 Jugoslovena . Ustvari , čak i prema tom popisu iz 1921 godine ostaje na jugoslovenskoj etničkoj teritoriji , koja bi prema predloženoj liniji pripala Italiji , 50.730 Jugoslovena «. Bebler je zatim izjavio da talijanska delegacija na vodi samo petinu tog broja očigledno zato što joj je potrebno da prikrije da predložena linija ostavlja Italiji veliki dio kompaktne jugoslovenske etničke teritorije i da bi mogla da postavlja zahtjeve koji du za tim da joj se dodijele još novi dijelovi jugoslovenske etničke teritorije . Bebler je dalje podvukao da je u ovom pogledu karakterističan zahtjev talijanskih pretstavnika da Italija dobije čitavu dolinu Soče . Ovdje više nikakav smokvin list ne pokriva golotinju osvajačkih elemenata. To je i razumljivo , jer ovdje se radi o teritoriji za koju dosada niko nije tvrdio da nije slovenčka. Evo , šta o tome kaže u svojoj knjizi Sifler : Da zaključim -čitav brdoviti bazen Soče , do vrata Gorice , Vipavska dolina, Kras i istočna teritorija do granice 1914 godine treba se smatrati kao slovenačke narodnosti. Ali talijanska delegacija da bi opravdala taj svoj zahtjev , pribjegava razlozima koji su ponekada smiješni , a ponekad do te mjere na silnički da moraju izazvati ogorčenje kod svakog čovjeka , koji iole poštuje istinu . Jedan od takvih argumenata je takozvana predilska željeznica . Evo , u čemu se on sastoji : Italiji treba dodijeliti čitavu dolinu Soče, jer će ovuda morati da prolazi buduća željeznička pruga. koja će vezati Trst sa Austrijom . Drugim riječima , neophodno je potrebno da dobra željeznička pruga između Trsta , internacionaliziranog grada i Austrije , koja koliko mi je poznato nije talijanska pokrajina , prolazi Italijom . To je čak vrlo važno . To je tako važno da za to treba otrgnuti od Jugoslavije nekih 1500 kvadratnih kilometara sa oko 100.000 stanovnika Jugoslovena . To je tako važno da na toj teritoriji , koja je ovako otrgnuta , Italija treba da sagradi novu željezničku prugu preko Predilskog prelaza , od koje će bar 30% biti mostovi ili tuneli , iako postoje već dvije dobre i najprirodnije željeznice kroz Jugoslaviju . Bebler je zatim nastavio : POKUŠAJ DA ITALIJA OKOL NIM PUTEM DOBIJE ONO ŠTO JE VEĆ IZGUBILA „A čemu sve to ? Da se zajamči blagostanje Trsta , internacionalnog grada šta se to zbilo što je na talijansko strani pobudilo takav interes za blagostanje Trsta ? Nije li Italija pred našim očima bila četvrt stoljeća gospodar Trsta i zanemarivala njegove interese ? Zar nismo svojim očima vidjeli kako je Italija investirala krupne kapitale da podigne Mestre, da ga duplim kolosjekom poveže sa kontinentom , da elektrificira prugu koja preko Udine i Kontebe veže Mestrẻ sa Austrijom , dok je Trst napušten propadao ? Kako onda da poslije ovoga povjerujemo da je Italija spremna da za internacionalni Trst učini ono što nije učinila za talijanski Trst ? Kako da iza te „brige « za blagostanje Trsta ne naslutimo brige sasvim druge vrste , pogotovo kada čitamo u istom dokumentu da bi Italija morala nadzirati dolinu Soče i iz tog razloga što se u njoj nalaze hidro -električni uređaji koji su Trstu neophodno potrebni . Kada čitamo da Italija traži za Trst rudarske koncesije u Istri za 99 godina; kada čitamo da Italija traži proširenje tršćanske teritorije , koja bi trebalo da se prostire sve do Pule i Brijenskih otoka, pa čak i do otoka Lošinja , koji se nalazi istočno od Istre , da traži uspostavljanje slobodne države Rijeke , autonomiju za Zadar , specijalne klauzule o ribolovu na Jadranu koje bi bile nepovoljne za Jugoslaviju itd. itd ., šta sve to zapravo znači ? Jugoslovenska delegacija smatra da sve to pretstavlja pokušaj da Italija okolnim putem dođe do onoga. što je već izgubila . Drugim riječima to znači da bi Italija htjela da dobije ne samo Sočku dolinu , nego Trst i čitavu takozvanu slobodnu teritoriju Trsta . To praktički znači da Italija već vrši ekonomske pripreme za novo porobljavanje Juliske Krajine . Ja bih htio pitati talijanske pretstavnike i pretstavnike onih zemalja koji po tom pitanju podržavaju talijanske zahtjeve , da li misle da će sijalice u Trstu svijetlije da sijaju ako sočke elektro stanice budu u rukama Italije , a ne Jugoslavije . Htio bih takode pitati šta će raditi Trst sa istarskim boksitom , kada u Trstu nema nije jedne fabrike aluminijuma ili nešto sličnog . Zar se ne vidi iz svih tih zahtjeva sa sunčanom jasnošću mentalitet osvajača koji se nikada ne može pomiriti s tim da izgubi svoj plijen i koji pravi svakakve manevre da bi se ponovo njega dokopao . Prema tome , svi ti predilski projekti ne mogu da imaju nikakav značaj za pretresanje pitanja granice izmedu Jugoslavije i Italije . Ako imaju ikakav značaj , onda imaju samo strateški značaj . Talijanska vlada dakle govori o izgradnji strateških željeznica , čisto agresivnog značaja , i to još prije nego što je potpisala mirovni ugovor poslije rata , koji je izgubila . FRANCUSKA LINIJA PRETSTA VLJA POTSTREK TALIJANSKIM OSVAJAČKIM TEŽNJAMA Slične ekonomske argumente na vodi takođe talijanski memorandum g. Bonomi i za grad Goricu. Tačno je da je ekonomski položaj Gorice po predlogu francuske linije apsurdan . Gorica tu postaje nekakvo slijepo crijevo , koje nema od čega da živi i nema kome da služi. Iz toga su talijanski pretstavnici napravili zaključak da treba Gorici dodati još slovenačke teritorije . Talijanski pretstavnici to traže ne trepnuvši okom i pri tom čak dobijaju podršku nekih delegacija na Konferenciji . Evo , kakva je to logika . Kada jugoslovenska delegacija traži Trst i Goricu za Jugoslaviju , kao gradove koji su samo etnička ostrva u slovenačkoj okolini i kada ona naglašava da gradovi pripadaju pozadini , a ne suprotno, onda nam odgovaraju nije istina . Nije istina , gradove je moguće izdvojiti gradovi mogu da žive odvojeno od pozadine . Međutim , odmah poslije toga počeće , pod izgovorom vodovoda , elektro-stanica, rudnika , industrije , zaposlenja radnika ,ekonomske i geografske gravitacije i svih mogućih drugih argumenata , da traže da se tim gradovima prisajedini pozadina . Kakva je to logika ? To je logika obmanjivanja , logika bezobzirnih napadača, koja je odgovorala fašistič koj osovini Berlin-Rim a ne bi trebalo da bude upotrebljavanja od strane savremene Italije. Iz svega toga, gospodo , proizlazi još jedan nužan zaključak . Poklon koji francuska linija pretstavlja za Italiju pokazao se kao potstrek talijanskim ekspanzionističkim tendencijama protiv Jugoslavije . Evo kako rezonuje talijanska delegacija . Ako je Italija dobila Benečku Sloveniju , iako nema za nju nikakvo etničko pravo , zašto onda ne bi mogla dobiti i čitavu Sočku dolinu koja leži istočno od Benečke Slovenije bez obzira na to što je i ona etnički čisto slovenska. U toj dolini u granicama tolminskog sreza živjelo je 1910 godine 52.169 Jugoslovena i 143 Talijana , a prema talijarskom popisu od 1921 godine 47.695 Jugoslovena i 1690 Talijana, uglavnom karabinjera i činovnika. Za tu teritoriju je talijanska vlada već zvanično izjavila da je ona smatra za nedvojbeni sastavni dio jugoslovenske etničke teritorije . Ali , to je bilo u septembru 1943 godine. Jugoslavija predlaže novu granična liniju jer je nadahnula duhom pomirljivosti Zašto danas talijanska delegacija postavlja zahtjeve, odnosno izražava želje za tom teritorijom . Odgovor može biti samo jedan : otpor koji su izvjesne sile u toku zadnje godine dana činile protiv pravednih jugoslovenskih zahtjeva značio je istu toliku pomoć i potstrek nepravednim talijanskim ekspanzionističkim težnjama protiv Jugoslavije . Jugoslovensko -talijanska granica ne može se pravilno određivati prema ležištima boksita, ugljenokopima, hidrocentralama i tome slično, već u osnovi jedino prema jasnoj etničkoj granici koja postoji i koja ne može razabrati iz izvještaja komisije eksperata za Julisku Krajinu . U čl. 51 ovog izvještaja čitamo za sektor između grada Gorice i Devina na Jadranskom Moru da ovdje jedna potpuno jasna linija razdvaja talijanski i slovenački elemenat, kao i da se ta linija nije promijenila . Već spomenuti prof. Sifrer , današnji ekspert talijanske delegacije , piše u svojoj knjizi „Autor de Trieste „ , strana 27, da je talijansko slovenačka granica vrlo jasna . O ovoj etničkoj granici, razumije se, nema u talijanskom memorandumu ni govora. Ona za njih oficijelno ne postoji . Ali ona postoji u stvarnosti . Na ovoj granici , jedino na ovoj , morala bi da se bazira i državna granica . NA ČITAVOM SVOM PUTU FRANCUSKA LINIJA PRELAZI PREKO NAŠE ETNIČKE TERITORIJE Bebler se zatim osvrnuo na predloloženu takozvanu Francusku liniju . On je rekao da se, polazeći od pravedne odluke, od odluke koja predviđa etničku granicu -smanjujući manjine na minimum i omogućujući na objema stranama granice norma lan ekonomski život podnosi jedna linija koja nigdje ne koordinira ni za jedan jedini kilometar svog puta sa linijom koja dijeli mjesta sa jugoslovenskom većinom od mjesta sa talijanskom većinom . Ona na čitavom svom putu prolazi preko jugoslovenske etničke teritorije . Ona se udaljuje u samoj pograničnoj zoni od linije koja dijeli oba naroda do 15 kilometara i to tako da prepušta Italiji više od 60.000 Slovenaca koji žive na čistoj i kompaktnoj etničkoj teritoriji i do 90.000 Slovenaca na čitavoj pograničnoj zoni. Naprotiv , ona je pokušaj da se Juliska Kraji ne raskomada što bi dovelo do poraznih ekonomskih posljedica , ona pravi iznenađujuće zaokrete , presijeca jedan od najvećih gradova čitave oblasti, a zatim skreće i ide uz obalu na razdaljinu od nekoliko kilometara u dužini od preko 70 kilometara, Zašto sve to? Šta je sa principom etničke linije , sa minimumom stanovnika pod stranom vlašću i sa ekonomskim potrebama stranog stanovništva? Ovaj je princip , gospodo , nestao. U razdoblju između septembra 1945 i maja 1946 godine ovaj je princip bio bez velike buke sahranjen i zamijenjen principom »etničke ravnoteže . Odakle ovaj novi princip ? Ko je odlučio da se primjeni takav princip, ja o tome ništa ne znam. U odlukama Savjeta ministara spoljnih poslova nema traga , čak ni aluzije o odluci da se septembarski princip zamijeni ovim principom. Bilo, kako bilo ovaj princip stvarno postoji , on je čak i osnova takozvane francuske linije , čije je glavno, da ne kažem jedino opravdanje koje se daje ,da ostavlja jednak broj Jugoslovena u Italiji , a Talijana u Jugoslaviji . Dakle, umjesto minimuma jednaki broj . Evo nas dakle u prisustvu novog principa , principa koji istorija i međunarodno pravo do danas nisu poznavali i koji će se prvi put primijeniti u slučaju nove jugoslovensko -talijanske granice. Bebler se zatim zaustavio na pitanju unutarnje vrijednosti ovoga principa, pa je nastavio: ŠTA ZNAČI TEORIJA „ETNIČKE RAVNOTEŽE“ Šta znači dakle teorija takozvane ravnoteže primijenjene na našu granicu sa Italijom ? Prvo teorija »etničke ravnoteže « podržava, komadanje kompaktne etničke jugoslovenske teritorije iz nacionalnog organizma slovenačkog i hrvatskog naroda , što se nastoji da opravda postojanjem u Jugoslaviji malobrojnih talijanskih lingvističkih otočića , usamljenih i neznačajnih u etničkom pogledu. Drugo, teorija „etničke ravnoteže« je dakle u svojoj suštini bilo namjerno ili nenamjerno teorija priključenja stranih teritorija i denacionalizacije autohtonog stanovništva . Treće, teorija »etničke ravnoteže« namjerno ili nenamjerno brani i čak uzima za osnovu nasilje prosto izvršeno nad nacionalnom slobodom i integritetom jugoslovenskih naroda. Ali još i više. U talijanskoj argumetaciji, koja sе vrlo rado zasniva na nedavno pronađenom principu ≫ravnoteže≪, nalazimo u računima stanovnike Rijeke, Zadra i otoka istočne obale Jadrana, to će reći talijanskih otočića koji se nalaze duboko u unutrašnjosti Jugoslavije. Kada bismo mi postupali na isti način morali bismo dakle računati Jugoslovene koji žive u Vidmu (Udinu), u Rimu ili na pr. u trima velikim hrvatskim opštinama gotovo kompaktnim u pokrajinama Kambobaso u južnoj Italiji. Ukratko, Jugoslavija bi morala računati sve Jugoslovene koji žive u unutrašnjosti Italije, raspršeni u gradovima, pa čak i u talijanskim selima. Ona bi došla do konstatacije da prema ≫francuskoj liniji≪ ostaje u Italiji ne samo 90.000 Jugoslovena Juliske Krajine nego 120—150.000, a možda i više. Ali, gdje bi sa onda trebalo zaustaviti? Da bi opravdala eventualne teritorijalne zahtjeve prema Italiji i NR Albanija mogla bi se služiti sličnim metodama. Prema podacima talijanskog službenog popisa stanovništva iz godine 1921 u opštinama talijanskih provincija Avelino, Kampobaso, Katancaro, Kosenca, Hozija, Loče, Palermo, Ptenza i Teramo ima 80.282 Albanca. Jasno je da bi ovakvi računi bili apsurdni i smiješni. Neka nam bude dozvoljeno da imamo isto mišljenje o sličnim računima koje čine zastupnici takozvane ≫etničke ravnoteže≪ i o računima na koje se Bonomi pozvao na jučerašnjoj sjednici komisije. Ali da uzmemo još i druge primjere. Mogao bi se primijeniti metod etničke aritmetike i geometrije protiv Francuske. Trebalo bi samo prebrajati koliko Talijana živi u francuskim gradovima i selima pa zatražiti da se priključi Kaliji jednak broj Francuza iz francuskih pograničnih krajeva i kolоnija se teritorijom na koji oni žive.≪ FRANCUSKA LINIJA JE NEPRAVEDNA U SVIM NJENIM VIDOVIMA ≫Nemam namjeru da se šalim — nastavio je Bebler — htio bih samo da ilustrujem ono što se stvarno skriva pod izrazima koji zvuče naučno kada im je svrha da opravdavaju ono što je nepravedno. Ovaj tz. princip može da opravda baš sve. Nesamo da bi mogli svi narodi, koji su doprinijeli naseljavanju Amerike, od nje tražiti teritorije u ime ovog principa, već bi se sve granice svijeta mogle u njegovo ime duboko promijeniti, čak i među zemljama bez nacionalnih manjina. Mogla bi se, naprimjer, dodijeliti Francuskoj čitava belgiska obalska pokrajina pod uslovom da se Belgiji da jedan odgovarajući francuski departman. Postoji ≫etnička ravnoteža≪, sve je dozvoljeno. Takozvana francuska linija, koja lišava jugoslovenske narode 70 kilometara njihove obale, koja lišava Jugoslaviju njene jedine velike pomorske luke — i ta je linija dozvoljena. Ali bi bilo isto tako dozvoljeno da nam se ne uzme samo 70 km, nego čitava naša obala i da nam se rekonpenzira sa Furlandijom. Ponavljam — princip ravnoteže dopušta najapsurdnije i najproizvoljnije granice. U njegovo ime može se potpuno srušiti ekonomski život svakoga i lišiti ga svih sredstava normalnog i ekonomskog razvitka i na kraj krajeva ugroziti njegovu nezavisnost i slobodu. Ovo je dakle vrijednost ovog novog ≫principa≪ ≫etničke ravnoteže ≪. 1 to je jedini princip, koji se može navesti u korist tzv. ≫francuske linije≪ u Juliskoj Krajini. Bazirana na principu ove vrijednosti, predložena linija nije dakle ni manje apsurdna ni manje nepravedna. Ona je nepravedna u svim njenim vidovima. Ona od slovenačkog dijela Juliske Krajine otkida sve gradove. Ona lišava provinciju Goricu njenog glavnog grada. Ona lišava slovenački narod, koji je primorski narod, njegove obale. Ona lišava Jugoslaviju njenog prirodnog izlaza na more. Ona jučerašnjem agresoru pruža odlične strategiske položaje u Panamskoj dolini, iznad doline Soče na platou Doberdoba i daje mu znatne vojne prednosti ustupanjem željezničke raskrsnice Gorice i centra naoružanja Tržića. Ona istovremeno lišava žrtvu agresije, Jugoslaviju, svake mogućnosti za organizovanjem jedne manje više čvrste odbranbene linije, pošto joj oduzima mogućnost oslanjanja na obalu gdje se teritorija Trsta — neka vrsta mostobrana duboko uvlači u teritoriju pod jugoslovenskim suverenitetom. Stoga je jugoslovenska vlada s pravom odbacila i stoga ona ne bi smjela biti odobrena ni od koga kome je stalo do pravde i prava naroda i do njihove slobode i njihove nezavisnosti Prestavnici jugoslovenske vlade podnijeli su Savjetu ministara inostranih poslova već u septembru prošle godine predlog linije, koja je bazirana na principu etničke linije i to prije nego što je ovaj princip bio izrečen u odluci Savjeta po ovoj stvari. Ova se je linija gotovo sasvim podudarala sa idealnom linijom, koja dijeli obadvije kompaktne etničke teritorije. Ona se od idealne Unije samo neznatno ј u malom broju tačaka razlikovala, tako da buduća granica ne bi ozbiljno škodila ekonomskom životu pogranične zone. Moram ovdje, među zagradama, dodati da je jugoslovenske vlada iz etničkih i ekonomskih razloga istovremeno predložila da se od Trsta — jedino važnog talijanskog ≫ostrva ≪ na jugoslovenskoj obali Jadrana — stvori republika u jugoslovenskoj federaciji, republika čiji bi Statut sačinjavao dio budućeg mirovnog ugovora. Uprkos duhu pravičnosti, kojim se rukovodila Jugoslavija — koja je bila žrtva flagrantne nepravde od strane liberalne Italije poslije Prvog svjetskog rata i žrtva talijanske agresije u Drugom svjetskom ratu — ovi predlozi, koje je ona podnijela, naišli su na čvrst otpor trojice članova Savjeta ministara. Jugoslavija, međutim, nije bila nadahnuta samo duhom pravednosti. Ona je takođe pokazala krajnje pomirljivo držanje. Ona je prihvatila internacionalizaciju Trsta da bi pošla u susret gledištima koja su preovladala unutar Savjeta ministara. Sa istom namjerom ona danas predlaže jednu novu graničnu liniju jzmeđu nje i Italije. Ta unija pretstavlja tešku žrtvu za Jugoslaviju. Po njoj, ona Italiji ostavlja praktično polovinu Kanalske doline, koja bi u potpunosti trebalo da pripadne Jugoslaviji i iz strateških razloga i iz razloga bezbjednosti. Ta linija ne obuhvata veliki dio Benečke Slovenije, koja je u cjelini Jugoslovenska i etnički i što se tiče osjećaja stanovništva. Izvan nje se nalazi dio predgrađa Gorice, slovenačke varoši i glavnog mjesta slovenačke pokrajine. Jugoslavija prepušta kontrolu ostrva Gradec, koji sačinjava dio tršćanskog zaliva. Ovom Unijom Jugoslavija ostavlja Italiji najmanje 45.000 stanovnika granične zone, koji govore slovenačkim jezikom. Ta linija, koja pretstavlja izmijenjenu etničku liniju na štetu Jugoslavije, očigledno podudara na više tačaka od tzv. francuske linije, koja se zaziva na onome što nazivaju ≫principom ravnoteže≪. Mi ćemo u toku diskusije dokazati nepobitnost prava Jugoslavije, prava zasnovanog na demokratskim principima etničke granice i na jasno izraženim željama ogromne većine stanovništva čitave Juliske Krajine, koje već skoro čitavu godinu traži da se prisajedini Jugoslaviji i koje istovremeno nikada nije prestajalo da sebi postavlja slijedeće pitanje: ≫Jesu li ljudi koji treba da odluče našu sudbinu lišeni moći sluha, da li je u njih kameno srce kada niti čuju naše riječi niti ih razumiju. Na vama je, gospodo, da im odgovorite≪. Time je Bebler završio svoj govor.