Juče smo ispratili prvu grupu demobilisanih boraca iz Sarajevskog garnizona. Ovi drugovi nalazili su se već nekoliko dana koncentrisani u zasebnom centru, u koji su stizali iz svojih jedinica. U tom ceatru vršene su zadnje neophodne pripreme prije odlaska. Pet dana unazad nosili su još vojničku uniformu - a danas, svi nova civilna odijela. U ovih pet dana naša Armija, poput majke, činila je sve da dostojno opremi naše odlazeće drugove svim potrebnim, dajući im sa puno ljubavi zadnja uputstva na putu na nove zadatke, u nov život. U velikoj dvorani u kojoj su drugovi okupljeni prije odlaska, sve odiše novim duhom, koji je svojstven samo ljudima koji su, poput ovih, iskovani u časovima najtežih borbi, u časovima stvaranja naše Armije. Svaki kutak sobe odiše tim duhom. Nije to gomila ljudi koja želi što prije da se raziđe svojim kućama, već su to ljudi koji se spremaju na nove, teške zadatke. Parole sa zidova govore nam jasno - kakovi su to zadaci. Svaka parola na zidu - misao je i djelo odlazećih drugova. “Demobilisani borci JA uživaju najveće povjerenje naših naroda”, “Takmičimo se ko će više pridonijeti u izgradnji naše zemlje, u učvršćivanju naše narodne vlasti”, “Kod svojih kuća završimo djelo započeto u našoj Armiji”, “Čuvajmo tekovine N. O. borbe” itd. itd. Neprimjetno pristupam grupi koja živahno razgovara. Svaki od prisutnih nosi jedno ili dva odlikovanja. Slušam napeto… - govori omanji drug, zamišljena pogleda: … “Ne mogu zaboraviti one dane na Kozari. Bio sam u udarnom bataljonu. Šest nedjelja držao je odred položaje potpuno opkoljen od deset puta jačeg Nijemca i ustaše. A naš bataljon je jurišao i rovario po cijeloj Kozari. “Ne dati mira Nijemcu, spašavati i izvlačiti narod” - to je bila naša misao. - Najviše naroda koji je preživio, spasio je naš udarni bataljon. Bilo je to jula 1942. Probili smo se konačno u Pastirovo, iznad Novog. Tadašnji komandant bataljona pozove nas, uslijed teške situacije, da privremeno zakopamo oružje. - Naša četa na čelu sa komandirom Stanićem odbija da sakrije oružje. Probijamo se kroz njemačke položaje - nas svega 80 - između Mravog Polja, pored Kostajnice i vraćamo se na Kozaru, nazad, u obruč. Da ste vidjeli pobijene Nijemce - mjestimično nije ih se moglo “pregaziti”. Govorio je to Stevo Mandić sa Kozare, borac od 1942 godnne. - Imaćemo, drugovi, štošta da pričamo našima kada se povratimo kući. Najviše ću pričati kako se stvarala naša Armija, - priča Milan Jelić, - kako smo se borili i učili da bi stvorili svima nama novu i ljepšu budućnost. Koliko smo prepatili. Bio sam tada u VII krajiškoj, za vrijeme IV ofanzive. Probijali smo se od Sanskog Mosta prema Ključu - od Ključa prema Glamoču, pa preko Šatora nazad u Ribnik. Bio je s nama i drug Stari... Još sada se grozim, kada se sjetim našeg prelaza preko smrznutog i sniježnog Šatora. Koliko drugova je tada popadalo i nije se više podiglo.” “U stroj... u stroj!” - glasni povici prekidaju dalji razgovor. Nastaje komešanje... čuju se glasovi drugova koji izlaze na krug. “Došla je muzika došli su i oficiri naše divizije i delegati boraca iz svake jedinice garnizona... Došli su da nas isprate.” Začas je četa naših boraca u civilnim odijelima postrojena, na prvome snijegu, koji je pao baš na dan njihova odlaska. Polazimo na stanicu. Čvrstim korakom stupaju oni pored svojih drugova koji još ostaju u Armiji. I već smo na stanici - na peronu, postrojeni. Demobilisani drugovi licem su okrenuti prema onima koji ostaju. Muzika prestaje. Tišina. Tada se njima kratkim govorom obraća major Pero Divjak. On ispred Štaba naše divizije odaje priznanje drugovima koji su nekoliko godina služili vjerno svome narodu i domovini: “Vi spadate među one, koji su prvi ustali u odbranu našeg naroda među one stotine hiljada junaka koji su ili položili, ili bili spremni svakog časa da polože svoj život, kroz najžešće borbe za oslobođenje naših naroda. Znam da ste ponosni što ste tvorci naše mlade FNRJ. Naš Vrhovni komandant riješio je da se demobilišu naši stari borci, u času kada su našem narodu najpotrebniji, kada se našem selu, našim fabrikama potrebno što više svjesnih radnih ljudi. Vi ostavljate Armiju, da ustupite mjesto drugima, koji će se čeličiti na vašem primjeru. A mi od vas mnogo očekujemo i vjerujemo da nas nećete razočarati. Naići ćete na poteškoće u vašem budućem radu - no vi ste kroz borbu i život u našoj Armiji naučili kako se savlađuju i najveće poteškoće. U našoj Armiji mnogi ste naučili čitati i pisati, naučili ste šta je napredno, a šta reakcionarno, šta je dobro i šta je zlo. Mi znademo da ćete povesti aktivnu borbu protiv svega onog što još ne valja, da ćete biti prvi u radu. Hoćemo li biti udarnici, drugovi? (Burni poklici – hoćemo, hoćemo - prekidaju govornika). Mi vas nećemo zaboraviti, mi vas nećemo i ne možemo zaboraviti - vaši tragovi su neizbrisivi, jer su ispisani krvlju.” Zaželivši im srećan put i mnogo uspjeha u radu, završio je govornik. Napeto smo iščekivali, da li će ko ispred demobilisanih drugova da odgovori na riječi majora Pere. I evo ga - izlazi iz stroja. Saznali smo kasnije - bio je to Selimović Jusuf. Zahvalivši se drugovima na ispraćaju, jednostavnim ali sadržajnim riječima rekao je: “Kada smo pošli od naših kuća u borbu, bili smo još djeca. Vidjeli smo sa jedne strane zločine okupatora i domaćih izroda, a s druge strane herojsku borbu narodne vojske pod voćstvom KPJ. U našoj Armiji mi smo učili ne samo kako se pobjeđuje stostruko jači neprljatelj, kako se mrzi neprijatelj, nego smo mnogi naučili čitati i pisati. Naučili smo ono što je najvažnlje, kako je rekao drug major, razlikovati šta je dobro a šta je zlo. Na naša mjesta, kako znamo, dolaze novi drugovi – mi im ostavljamo u amanet, da nastave djelo izgradnje naše Armije, koje smo mi započell. A mi, drugovi, vraćamo se našim domovima. Mi vam obećajemo da ćemo dati sve od sebe u izgradnji naše zemlje i naše narodne vlasti, da ćemo na svakom koraku sijati sjeme bratstva i jedinstva, čuvati tekovine N. O. borbe. Ostaćemo čvrsto sa vama povezali, uvijek borci Jugoslovenske armije i spremni ako nas naš drug Tito, naš Vrhovni komandant pozove - da uzmemo pušku u ruke i da čvrsto stanemo uz vaš bok, na granicama naše otadžbine.” Poklici: “Živjela naša Armija, živjelo bratstvo i jedinstvo, Živjeli borci i rukovodioci naše divizije!” - prekldaju zadnje riječi druga Jusufa. Tada, kao zadnji govornik, istupio je jedan borac ispred delegata jedinica našeg garnizona. Zaželivši još jednom srećan put demobilisanim drugovima on reče: “Kažite, kada dođete u vaše krajeve, drugovima koji će danas ili sutra stupiti u redove naše Armije, sa koliko ljubavi ih očekujemo. Govorite šta je naša Armija i kako je ona kroz najteže borbe izrasla iz naših naroda. Dokažite im na djelu, kakva je omladina koja izlazi iz redova naše Armije. Ostanite čvrsto s nama povezani kroz pisma, dopise i telegrame. Pobjeđujte pod vodstvom KPJ ruševine koje nam je ostavio okupator, kao što ste pod njenim vodstvom pobjedili fašizam i oborili reakciju.” Tim riječima on je završio, a usklici “Hoćemo, hoćemo, Živjela Komunistička Partija Jugoslavije, Živjeli naši demobilisani borci!” još su zadugo odjekivali na peronu stanice. Zatim je podijeljen veći broj ordena i medalja za hrabrost. Borci, demobilisani drugovi i njihovi rukovodioci zaigraše “Kozaračko”, očekujući onako razdragani polazak voza.