NE PLJUJ NA POD Ne pljuj na pod, brate moj. Zašto da pljuješ na pod? Nema to nikakva smisla! Izmišljaj kakve hoćeš razloge za protivno, ali — neće ti paliti!... Nekako tako razmišljao sam u čekaonici III klase sarajevske željezničke stanice. Tijelo mi je bilo ukršteno između mnogih tijela, a glava uspravna, kao pod komandom »mirno«. I samo što sam mogao razmišljati bilo je o natpisu ne pljuj na pod koji se prkosno kočoperio na jednom zidu čekaonice. U toj gužvi baš mi se u ustima skupila pljuvačka (izvinite dragi Čitatelji na banalnim riječima), a želja da pliunem bila je goruća. Našao sam se u nedoumici, šta da radim ? Po bontonu ne bi smio nikako pljuvati, no običaju trebao bi da pljunem na pod Ali, to mi je bilo nemoguće. Ako bi pokušao izgubio bi u toj jurnjavi glavu ili u najmanju ruku kofer. Ako bi mi uspjelo to bar donekle, stradao bi nečiji kaput, cipele, ručica, nježni vratlć ili slično. Ne pljuj na pod! — kočio se natpis na zidu. I poslušao sam. Nisam to učinio (jer nisam mogao) a bonton mi je uz to bio svetinja. Zato sam svoju namjeru izvršio samo u mislima... Ko je stradao u njima, to je sad — sporedno. STRADANJE GOSPODE KURJIH OĆLJU Da, na putovanju smo. To sigurno pogađate. Ali, dok sjednemo u voz, proteće mnogo mutne Mljacke. Ne samo to, desiće se pravo stradanje kurjih očiju. Ko ne zna šta je to kurje oko, taj neće dobro ni shvatiti one krikove i jauke po čekaonicama III razreda. Ko je međutim upućen u njihovo bitisanje i »nataitet« taj može tek pravilno da shvati situaciju njihovih sretnih vlasnika, naročito, ako — putuju ... Jer, tada se dešava pravo »stradanlje« kurjih očiju. Hvataju se krvavi frontovi o kojima dnevna štampa tako uporno ćuti. Naročito sarajevska, koja je toliko puta pisala o projektima i nacrtima nove željezničke stanice, a sad ne vidi da se ta gospoda kurje oči i danas tako nehumano uništavaju u staroj i tijesnoj čekaonici 1П klase. Zaista, nečuveno! PUTNICI NA USKOM KOLOSJEKU To mnogostruko šarenilo u čekaonici III klase, počelo je da se pokazuje u svoj svojoj silini tek onda kad se otvorio šalter za karte. Zaljuljalo se. Makoliko bio svjestan svoje reporterske dužnosti, reporter tu silom prilika, postaje obični zgnječeni putnik III razreda. Mora da se gura do šaltera laktovima, rukama, pa čak i glavom. (Tad čovjek iskreno zažali što nije nogometaš Stevović ili — izvinite na poređenju — obični vo!) Nesreća je tim viša, što se ti šalteri otvaraju tek onda, kad se približi vrijeme za polazak voza. Vrijeme, naznačeno u voznom redu. Sreća je međutim, u nesreći, što vozovi obično zakašnjavaju, te se time dobije u vremenu, ili da se nogometaški izrazimo: borba u čekaonici završava se rezultatom 0:0. Oni sretnici, koji uspiju da se na vrijeme »zakače« na voz, zagrlili bi poslije toga cio svijet rukama. Od dragosti. Njihova lica sijaju u vagonima, kao da so voze uskim kolosjekom pravo u raj… »FLUCTUS IV SLMPUCLO FLUĆTUS EXSCITARE« Vjerovali Ili ne, tako Ispada. Iako čovjek pri ulasku u voz ulazi zaboravljajući da je sardela i da tu opet postaje kao sardela, tako ispada. Glavno je ne zakasniti na voz. Ima tu putnika koji se za jedno kratko putovanje spremaju čitav mjesec dana, ima ih koji se odluče u posljednji čas. I svi smatraju da moraju stići na voz. Svi se jednako guraju i svi postižu istu sudbinu: vožnju u prostoru koju mogu zauzeti dimenzije njihovog tijela, a ne sada i manje ... Pušačima tada dolazi želja za pušenjem. I oni puše. Makar uz rizik da nekome progore odijelo ili nekoga oprže. Puše s mukom. Još veća jo muka za nepušače. Makar bili vatrogasci. Teška atmosfera traje sve , do odliva putnika, koji se ukrcavaju na manjim stanicama. Tada se osim masnih psovki čuju čak i ozbiljni razgovori. Tako i ovaj put. Iskrcali se nokl putnici na Alipašinu Mostu, llidži i Pazariću. Tu je tek počeo »razgovor ugodni narodna slavenskog«. Naravno, počelo je sa brašnom, pirinačom i šećerom, kao najaktuelnijom temom. Objašnjavaju se tu uzroci i posljedjie na dugo i na široko. U diskusiji učestvuju građani, polugrađani i seljaci. Među njima se naročito ističe jedan četrdesetgodišnjak u pohabanom odijelu, koji putuje u jedno mjesto na južnoj pruzi. Njegovi izrazi su sočni i kao istesani. Svi ga slušaju sa pažnjom. Samo jedan vinarski trgovac, na čijem debelom i crvenom nosu stoje zlatni doktorski cvikeri, uvijek nađe za svaku sitnicu drugo objašnjenje. Hoće da se pokaže visokoučen, pa često odmahno rukom, uz uzvik: — Fluctus in simpuclo, fluetus exscltare!… BURU U ČASU SMJESTITI Dok se voz, zahuktan na uskim tračnicama, približava Pazariću, vinarski trgovac, stalno ponavlja latinsku poslovicu. Od njegovog glasa, strokne se zadrijemala starica u kutu kupea. Ništa više. Ljudi Istresaju svoje nevolje i jadaju se. A za sve čovjek koga okrstiimo »narodnim filosozom« nalazi objašnjenje. — Talto je, bogami! klimaju putnici glavom, na svaku riječ, vinar dosadno ponavlja latinsku poslovicu. — Ma šta ti je to, pobogu si brat, gospodine? — pitaju neki. — Sta mi je to. a, — pitaš? — pravi se važan vinarski trgovac. Da si ti pet godina trljao gimnazijsku klupu, znao bi. Išao sam ja na visoke škole u Travniku. I naučio. I da ste vi tamo Išli znali bi kao i ja. To ti. moj brate, znači da je danas tako kao kad bi čovjek u jednoj basi htio da napravi buru. Nešto malo bude, a vi nadate dreku kao da so svijet ruši. Kao da je došao sudnji dan... Da! Sta vi znate! — smiješka se on ironično i iz kožnog kofera vadi kobasicu. — Imaš pravo, vala! — odgovara »narodni filozof«. Treba jesti! — odgovori on i vadi pod sačem pečenu kukuruzu. — Dobro je kad se ima šta jesti. I dobro je kad neko hoće u čaši buru da napravi. kad neko hoće da buru u čašu smjesti. Kako bi se to reklo na tomo tvom učenom Jeziku ? ... ćute putnici u kupeu, jer razgovor ne razumiju. Još malo, pa će uska kompozicija na uskom kolosjku ući u tamni ivanjski tunel neko kao iz straha pred mrakom zapjeva. Zima Ide, drva skupa, smrznuću se ja; kantu imam, gasa nemam, ja sam siromah; fišek imam, brašna nemam, ja sam siromah... Voz je već u tunelu. U kupeu mrak. U mraku ljudi. Ljudi koji pjevaju. Pjevaju, da ne plaču. Sretni da se ne voze četvrtom klasom. Jer ovdje, na uskim bosanskim željeznicama postoji i četvrta klasa. Jedina vrsto klase na svijetu. U tim vagonima četvrte klase ima ljudi koji se voze. Vozo se sretni da ne idu pješke. Važna činjenica u mentalitetu ljudi koji so rađaju i umiru na ovim stranama zamagljenim…