ISPOD IVANA Poslije velike gužve u čekaonici III klase, čovjek se osjeća veoma sretnim kad se približava svome cilju. Pa čak i oni putnici, koji su sjeli u voz da otputuju u nepoznato, osjećaju olakšanje kad su što dalje od mjesta polaska. Takovih ima mnogo. Nalazimo se u uskom i dugom ivanjskom tunelu, na granici starih isto-rijskiih pokrajina Bosne 1 Hercegovine. Kroz vagonske drvene okvire i Sup ljinc ulazi dim koji izbacuje lokomotiva. Jedna žena već povraća, a druga glasno hrče. — Bože mili, kako li je to čovjek zamislio: tri kilometra ispod zemlje! — govori strah iz jednog do tada pospalog putnika. No, kolikogod taj strah bio velik, on nije onako upečatljiviji od bojazrti da se ne zakasni na voz… KIŠA Voz je uz glasne dahtaje, kao premoren, stao u stanici Bradina, koja se nalazi odmah iza Ivana, na prvom kilometru hercegovačkog zemljišta, kao prvo hercegovačko selo. To novo tlo, primjećeno je i na samim atmosferskim promjenama: u prozorska stakla monotono i čudno udaraju kapi krupne kiše, koja se razljeva staklom i pravi po njemu crteže. Poslije kratkog oporavka na simboličkom putu (klincima — zupcima) kompozicija je pošla vijugavom putanjom iznad ponora i kanjona. IZNAD PONORA Čudno je to kako se ljudi iz vagona trećeg razreda brzo posvađaju. Isto tako brzo sprijatelje. Zato se tu čuju najgrđe psovke. Zato se tu čuju najslađe i najiskrenije ispovjest. Svaki čovjek je zaokrugljena, dramatična sudbina. Zato je svaka sudbina veliki proživljeni i nenapisani roman. U pratnji dvojice žandarma putuju prema Jugu: jedan čovjek u džak obučeni mladić iz plava poslije mučnog života u emigraciji, jedan mlad albanski emigrant, koji sa Plavljaninom govori francuski, dva-tri »žicara« koje je ulovila racija na beogradskom i sarajevskom asfaltu i jedna mlada djevojka sa starački zamišljenim licem. Ona je u šeheru provela jesen i eto polovinu zime, a sada je šalju prema Jugu. Neraspoložena, djevojka koju zovu Jasmina, dremuckala je u svom kutu. Svi su razmišljali. Svak na svoj način. I dok je kompozicija, lagano vučena lokomotivom (kako je bez ikakva plana, po zakonima fizike, izbacivala vatromet u mračnu noć!) prelazila zajedno sa putnicima iznad ponora, putnici su kunjali. Kao da su time htjeli reći: — Bili smo mi i na gorim, pa smo ostali živi i zdravi! ,JASMINA U patrijarhalnoj kasabi, koja je svoje običaje ljubomorno čuvala pod »pločama istočnim«, Jasmina je počela svoj život, u prvim godinama mira. Tad su se domaćini povratili sa krvavih bojišta Galicije i Soče, sa svom velikom ljubavi za domaći mirni život. Sjećali su se žena iz dalekih tuđih krajeva: imale su kratke suknje, ošišane kose i čudno vladanje. Činilo im se to sve mnogo pokvareno. Ali, nastalo je veliko razočaranje. U njihove tihe domove došlo je to novo vrijeme, koje su oni nazvali pokvarenim. Zacerekalo se izazivačkim smijehom starim običajima. U kasabama se počele širiti priče: stari, dobri zeman je prošao; sve što se dešava, alamet (znak) je da će ubrzo doći sudnji dan. Vrijeme je prolazilo, običaji i navike se mijenjale, a kijametski (sudnji) dan, nije došao. Jasmina je rasla, a otac je govorio: — Forkulja mi nećeš biti, ili mene neće biti. Dani su prolazili kasablijskom kaldrmom i gazili je do uništenja. Otac je jedog dana otputovao pod zemlju, a Jasmina je ostala sa majkom. Poštivala je riječ starog oca, ali je njeno ponašanje bilo smiješno njenim drugaricama. Jasmina se odlučila, odrezala je kosu, obukla suknju i zarađivala u maloj tvornici. Došla je i »prva ljubav«. Muškarac je brzo došao i brzo otišao. Ostale su samo priče. Uostalom, to sve je već stara, bolna priča... Sad Jasmina sjedi u kupeu i razmišlja. Vraćaju je u kasabu. Mrsko mjesto gdje je doživjela najljepše i najgore. Mjesto iz koga je pobjegla. To ml je ispričala. A ja sam pomislio: — Vidi, to je jedina lasta koja se ne voli ni zimi vraćati na Jug… KROZ NOĆ, KROZ PLANINE-.. Ona, kao da je htjela da potvrdi moju neizrečenu misao, pri izlasku na stanici Konjic, kliimnula je lagano glavom, prošaptavši: — Laku noć. Dva-tri dana i ja se vraćam u Sarajevo. Pa neka me nađu ako mogu-. Voz Jednomjernim taktom, probija put kroz neretvljanske kanjone. Sjedne u male stanice, gdje pospani skretničari i željezničko osoblje izvikuju nejasne lozinke i odzive, da se opet prene i zadahće u hodu. Dremuckaju kupei i kroz to drineanje čuju se glasni uzdasi, psovke, smrad znojnih nogu i prtljage. Vinarski trgovac se stropoštao sa klupe i razbio cviker, niko se nije tome nasmijao. Čovjek je sa svojim gojaznim tijelom skupljao ostatke stakala, brižljivo ih uvlačio u okvire i proklinjao svoju zlu sudbinu. Nalazeći se u neugodnoj situaciji, obraćo se meni za pomoć. — Izvinite, velepoštovani gospodine, ali ja nisam staklar. Ne mogu vam ništa pomoći. Mogao bi jedino nešto napisati.. — Ne, nema potrebe! odbrusio je on zlovoljno. Ja vidim bez svojih očala, kao i sa njima. Uostalom, iako je bio veliki pametnjaković, nije ovaj put slagao Brižljivo je pazio na svaki pokret svojih saputnlka, kao da se strašk da mu se poslije naočara ne razbije glava. Čovjek četrdesetih godina, koga smo nazvali »narodni filozof«, zavukao je ruku pod radiator, na kome je do tada grijao nogeIzvukao je mali svežanj i uputio se prema vratima. — Ostajte u zdravlju! — rekao je on. — Dobro je čovjeku kad ima nešto vrijedno da razbije. Znači da ima. AH, dobro je i kad nema. Jer onda nema šta žaliti. Tako i ja. Imam samo svoj život. Probijam se da ga održim. A ako ga izgubim, neće više ni mene biti. Ostaće će samo duša. Ko vjeruje u dušu, ne zna, da će možda i ona letjeti više mog mrtvog tijela još noćas. Negdje u planini, u rijeci. Mislite da sam lud? švercer sam. Čovjek izvan zakona-.. Voz je stao. Čovjek sa paketićom, švercer duhana, Iskoračio je dugim svojim nogama. Izgubio se u noći. Putovaće sada kroz mrklu noć, kroz planinu. Kupiće duhan u siromašnim hercegovačkim selima, prenosiće ga klancima, snijegom zavijanim planinama, rječnim kanjonima, da ga poslije višednevnih patnji donose u Sarajevo. Donese ili ne donese. Jer, on putuje, a vlastitu glavu nosi u torbi. PRILIV Hladim čelo o prozorsko staklo. Na svijetu ima mnogo istine i mnogo laži, u svakom čovjeku ima istine i laži. Bije se oboje na život i smrt u svijetu i u svakom čovjeku. A nekada koketiraju. Kad to čine onda gube svoje odlike i prelaze u jedno stanje. U takovom njihovom obliku živimo mi. Uostalom, možda su ove meditacije produkt pospanosti koja ne može da nađe svoj komfor, svoje ostvarenje. Spavaju ljudi na klupama, spavaju po podu, spavaju po danu, spavaju po noći. Probudiće se tek na novoj stanici. To je Mostar. Tu izlazi vinarski trgovac i još nekoliko putnika. Spavači se bude. Mrzovoljni su I kivni na pridošllce. Samo za momenat. A poslije, tražiće načina da opet spavaju, zajedno sa novim ljudima, koji nose svoje sudbine, romantične i bolne. Voz je pošao sa stanice. Vagon se pretvorio u tešku, smrdljivu spavaonicu. Noć Je. Cio svijet spava. —Good night, mister reporter! Good night! Daleko je morska pučina. A da je i blizu? I ona spava. Spavaj, i ti, jer budni su uvijek kao manijaci…