U OAZI HERCEGOVAČKOG KRŠA Nisam zaspao. Nisam ni pokušao da spavam. Stjenice su hrabro prionule na svoj rad (u višim klasama ih nema). Isparavanja mokre seljačke obuće postalo je intenzivnije. Nalazimo se u plodnoj neretvanskoj dolini. Ona je na vrlo maloj nadmorskoj visini. Bez snijega. Napada snijeg poneke godine, nanesen vjetrom koji može da bude vrlo opasan. Može da sruši čvrste 'kamene kuće, može da iščupa stoljetna stablja ili, što je nama putnicima najbliže, može da zaustavi lokomotivu i ostavi putnike na bespuću. Neretvanska dolina i pored svih zimskih vijavica koje mogu naići, ima sve karaktere sredozemne klime, ali radi svojih specifičnih odlika nazvaćemo tu klimu »neretvanskom«. Zahvaljujući njoj , u dolini pored kruške, jabuke i šljive vrlo dobro uspjeva smokva, grožđe (vina. mostarska »žilavka i blatina«, stolački »samotok« i dr). duhan a ponegdje limun i narandža (više kao ukrasno drvo), a Alipaša Rizvanbegović pokušao je navodnjavanjem kraških polja da podigne I kulturu pirinča. Neretljanska dolina (uračunavši tu i dolinu Bregave i Trebižeta) prema tome je prava oaza u hercegovačkom sivom krasu. I pored svoga dobrog kvaliteta hervegovačko južno voće i povrće nije u prvredi iskorišteno u toj mjeri da bi postalo glavni proizvod ovih krajeva, koji bi obezbljedio bar donekle stanovništvo. Iz tih razloga većina mladih ljudi iz hercegovačkih sela odlazi preko jeseni u Srem I Banat na berbu kukuruza, a preko proljeća u primorske gradove, kao lučki radnici. Da je pokušana racionalizacija privrede u smislu odgajanja specijalnih privrednih grana, danas bi Hercegovina bila vrlo aktivna privredno područje, koje bi davalo svoje specijalne produkte, a uzimalo brašno. Međutim, to se nije dogodilo, te se u Hercegovini danas sadi i sije podjednako pšenica, kukuruz i duhan. Južne kulture, koje su bile podignute, ne samo da nisu unapređene, već nisu ni održane, čak su na nekim mjestima i uništene. «IL MALE DE LA MISERIA« Pojmljivo je onda ovo stalno gibanje stanovništva po kolskim putevima do uskog kolosjeka. Niko tu ne putuje radi razonode ili dosade. Svak ima određen cilj otići negdje, raditi i mučiti se da bi se povratio na rodnu grudu i ognjlšte bar sa najmanjom ušteđevinom, bar sa nekoliko kilograma kukuruza. . Već je i stanica Buna, a ja stojim. Neko je sjeo na moje mjesto. Gorštak je razgrnuo svoj ruksak, izvadio iz njega kukuruznu pogaču i u slast jeo velike komade, prismačući sa tvrdim sirom »torotanom«. Pod njegovim bijelim i zdravim zubima, hrskala je dobro ispečena kora. To hrskanje unosilo je u ljude neki nemir. -E, ljudi moji, ja ne znam kako je vama. Ali ovo mi se ne sviđa. Ni u noći mi eto ne može proći prilika a da ne vidim kukuruzu. Evo već mjesec dana kako je «tucam« u Mostaru. Nikako da se na nju priviknem!... tuži se jedan građanin koji je unišao u voz, na prethodnoj stanici. -A što to ne možeš? – upada seljak grubo u razgovor. -Što ne mogu!- ljuti se građanin. Ne razumiješ ti to moj gejače. Tvoii su stari tukli kukuruzu, a I ti otkako si postao. Za tebe je to kao torta. Sa nama građanima je drukčije. Mi nismo na to naučili brate. Ni moj otac, ni moj djed, pa ni moj pokojni pradjed nije jeo kukuruzu, pa da je ja jedem. Ja, koji živim u vremenu kada su ljudi postigli da u jednoj godini, na istim žitnim stabljikama uzgaje žito tri puta. Tri žetve da naprave, more. -Izmislili oni, ili jok I vi sad jedete kukuruz. Mi hvalimo Boga kad ga Ima. Šteta velika što i vi jednom viđoste kako mi živimo. -Drago je to vama seljacima znam ja to! — upada drugi Mostarac. - A ne gledate vi, može li naše zdravlje da podnese. Ja sam bolestan. Bolestan sam ja molim Vas! - uzvikuje Mostarac i maše rukama. Meni je doktor već prije dvije godine zabranio da ne jedem ništa kukuruzno… -Doktur! – čudi se seljak- šta zna bolan doktur!U naše selo doktor nije kročio 18 godina. Jednog dana došao po nekoj velikoj zapovijesti milistara koga li. Metnuo na ruke neke gumene, bile rukavice pa pipa li pipa. Vrtio glavom Nešto mu bilo plaho sumljivo. Reko nam da se u našem selu pojavila neka bolja, koja nikada prije nije prelazila preko mora do nas. Pregledao nam glave i vrtio svojom galvom. -Oćelavićete svi! Opada vam kosa! — rеко nam. -Pa što fali. I ti sl ćelav. Brini se, gospođine dokture, za svoju ćelu! - rekli mi. Ali on, odjurio. Rekao nam je da smo svi oboljeli i da se umire od te bolesti vrlo teško. A nama ništa. Kosa nam opada, žuti smo, pa šta Bog da. Naredio doktur da selo ne smije da jede kukuruz. A selo živi od kukuruza. Kako bi to moglo... Seljak je pričao o bolesti, čije ime nije znao. Ona je poznata u medicini od novijeg datuma Prvi put primjećena je u Italiji, negdje oko 1929 godine. I to u (krajevima gdje je narodna hrana bila kukuruz. — Poznata je pod imenom »pelagra«, a u Italiji popularno i općenito nazvana »II malo de la miseria« (bolest sirotinje). Sam taj njen talijanski naziv dobro označava njeno najplodnije tlo. To je sirotinja. Ona jede kukuruzu. Uslijed to jednostrane ishrane, (pomanjkanja hranjivih vitamina) čitava sela su oboljela, a mlađe generacije su zakržljale. Ta ista bolest primjećena je i našim krajevima, nešto poslije. Sela oko Imotskog i Ljubuškog, pate od teških posljedica te bolesti. I pored svega toga njihove ruke su podignute (na molbu čovjeku i Bogu), sa uzvikom-: -Kukuruz naš svagdanji, daj nam danas... ZORA SVIĆE »Bolest sirotinje«,, postala je teška, mnogo raširena socijalna bolest. Ima je svugdje gdje nema pšenice, a ima kukuruza. Dakle, u mnogim predjelima Dalmacije i zapadne Hercegovine i Bosne. I dok medicina smatra da je to bolest sa vrlo opasnim posljedicama, dotle oni, koji je nose u sebi, ne drže da je ozbiljna. U toj »građansko-seljačkoj« prepirci oko kukuruza prispjeli smo do Čapljine i Gabele. Jedan dio putnika napustio nas je i prešao u voz za Metković. Gabela je malo selo, na domaku Gabelskog i Hutovskog blata, iz koga narod vadi dobru vrstu jegulje. Čim se pređu predjeli, gdje se uvukla u brda ta nepresušiva voda, počinju se, poslije malog kamenjara pojavljivati lokvice ustajale vode u kotlinama. A onda dolazi veliko Popovo polje, svo pod vodom. — Gledajući ga kroz vagonske prozore, pričinja se kao neki veći, vrlo lijep morski zaljev, poput Boke Kotorske. Seljak sa pečenom kukuruzom, izašao je na Uskoplju i prešao u Dubrovački voz. Kroz rad i patnju hoće da steče komad hljeba. Svanjiva. Na istoku, vidi se mliječna bjelina, a zraci sunca, utiču na boju cijelog obzorja. Visoko u nebo, strše vrhovi, vitkih borova. U župi smo. Masline svojim blagostovljenim rukama ustaju na molitvu Suncu dok stabla smokava još dremaju. U gradu smo. Tu ima finog i jeftinog vina. _ Bogami, i nije baš tako jeftino. Priie ga je bilo za 2 do 4 dinara po kilogramu. A sada banku, izvadi pa će ti nasuti litrenjak. E, gospe mi. Primorje se sve više osjeća. Nekad se približimo moru, da mu opet okrenemo leđa. Nastaje prepirka između jednog novopridošlog putnika i željezničkog službenika. — Izbaci tu vreću! — Ma smokve su u njoj! Suhe smokve! — E dobro, ali kad stignemo u Hercegnovi, pokaži to organima. Da platiš taksu. Nema džaba fijakera, mladiću. — I baš na te mora da potrefim! - ljutnuo se mladić i tražio kut za sebe, da razmišlja o zaradi, koja će biti manja od predviđene kalkulacije. Nekako brzo dođe Hercegovina. Nekako brzo granu sunce. Napuštamo iski kolosjek, sretni da smo ga se riješili. Idemo u novi dan. U nove teškoće, koje su već bile. Pred nama je morska širina. Iako je Bokokotorski zaljev veoma uzan. Putnici preko mosta, koji se sastoji od daske, prelaze na brodić »Bistricu«. Izgledaju kao judi koji su cijelu noć lumpovali I pili loša vina. Brod kreće. Nebo je čisto kao i morski galebovi koji prate naš brod. Krila su im kao pozlaćena. Doruč-rujem. Kidam od parčeta hljebagi bacam u more. Divni let galebova se cvari. Oni padaju u more na mjesto gdje je hrana pala. I glože se oko nje. Kao i ljudi. Dok brod klizi po moru, kao vrijeme....