Cetinje, uoči Jovandana. Koga snađe taj »maler« da ne može, radi zatrpanih puteva, da makne sa Cetinja, može da se obogati sa izvjesnim znanjem. Recimo, može i dobro da upozna sve finese i ljepote oštre, crnogorske ljekavštine ljepote kiizavice u sred grada i dobro da osjeti razliku u cijenama životnih namirnica. Međutim, skupoća nekad ne izgleda tako strašna. Jer, svi oni, koji nešto prodaju, dočekuju vas kao braću i to rođenu: — Hodi brate, okrijepi se! Težak je život, a kapljica razvedrava! Dobrom čoeku, svuđe su vrata otvorena! — nudi vas uslužno krčmar iz . Njegoševe ulice. — Viđi ti njega! što ne jedeš, slapčino nikakva. Udri po ’hrani ko što su ti i stari, iz junačkog koljena radili! — hrabri vas gostioničar. Sjedimo u gostionici i slušamo politiziranja. “Kafanska strategija” i ovdje je na visokom stupnju. Tu se, pije i govori. Za razgovor se ne plaća ništa, pa se više govori nego pije. i ko na Cetlnju ne voli kafanu (Iz bilo kakvih razloga) odlazi na trg (»pijacu«). Tu se prodaje, cjenjka i kupuje. Ima tu jaja, kokošaka, kupusa, krompira, pasulja, skorupa itd. Svinje su skupe, pa mnogi patrljarhalni Cetinjani, kupuju kokoške i drugu perad. Zato je kokoškama veoma porasla cijena. Prolazi tako je dan poznati građanin po »pijaci«. Iil pogađa se. Uhvati kokošku oko pasa, okrenu je izada i — dune. Da vidi je Ii debela. A kad mu se kaže i cijena, on opet produži i duva. Ljute se seljaci: — Sta govoriš. Muči, fukaro... A pošto su kod vas makaroni. Sigurno ih dobavljate iz Amerike! Taj vic pogodio građanina. Prišao opet seljaku i zapitao za cijenu: — A oli kupiti. Božja ti vjera, ima u njoj tri oke. — Koliko najniže? — četiri banke. Zamislio se građanin, pa se nasmijao: — A na koju ruku ore ta tvoja kokoška? — zapitao cinićki, kao da se radi o volu, a ne o kokoški. SKIJAŠKI KLUB BEZ SKIJAŠICA »Politika«, »Pošta«, »Pravde nema!... — viče obično cetinjskim ulicama popularni Prco .Ali, već par dana kako novine ne dolaze. Prco hoda neraspoložen, i zabada sve redom. Prođe tako grupa ljudi, a on drekne: — živjela vojska, dolje nekolicina! ?... Drekne tako, pa produži željno očekujući poštu. Kuriozna je ta dostava pošte, za vrijeme sniježnih, zimskih ».dana. Nekada, snljegovi nisu smetali da pošta stigne na Cetinje, uvijek na pravo vrijeme. Postojali su ljudi koji su lz Kotora na leđima prenosili sve pošiljke, do izvjesnog mjesta, da ih predaju drugima, sve do Cetinja. To prenošenje pošte i po najvećoj mećavi trajalo je jedan dan kad su snjegovi naročito bili veliki, poštari su na noge stavljali velike krpe, koje su obmotavali i zašivali oko noga, da bi izbjegli klizanje. To su preteče današnjih smučara. Zahvaljujući njima, nije se moglo desiti da Cetinjanima pošta zastane u Kotoru ili Budvi cijelih 10 dana, kao što se to često dešava danas. Tad nije postojao nikakav smučarski klub kao što danas postoji. To je jedini klub ovo vrste u koji se muškarci upisuju u klub lz ljubavi prema ovom sportu. Najbolji dokaz da je tako, je činjenica da u klubu nema žena. Pardon, ima ih! To su dvije Slovenke, ali njih ne možemo računati, pošto na skijanja odlaze samo u društvu činovnika Slovenaca. kojih i ovdje ima priličan broj. Sve u svemu, društveni život, skoncentrisan je i ovdje na kafane l porod tog što jedan bioskop i jedno pozorište imaju dobrih stvari na repertoaru. ČUDNO SELO BAJICE Selo Bajice nalazi se odmah do Cetinja. Ove zime, kritički seljaci posmatraju oko sebe život. Počeli su da sami stvaraju — običaje. Upravo, da koriguju svoje navike. Prije su vjerovali sve građanima. — Svetoga mi Vasilija, butigu sam zadužio do svog grla. Ne može se. Ne mogu dati jeftinije. Dođu taiko bajičani na pazar, pa vele kupcima: — E, gospođo presvijetla, ne može manje. Holi kupit, ne holi kupit isto mi je. Danas im je slava. Danas se vesele. U svakoj kući puno ljudi: — Zdravo domaćine! Sretna ti slava! Kako ove godine, tako i do godine! U kući ti sva čeljad zdrava i vesela bila! Slavska svijeća dabogda nikad ti se netrnula! Dušmani ti pod nogama bili, kako tebi tako i tvojima. Sinovi ti slavu slavili kao i ti! Domaćine, sretna ti slava! Sretna i ove godine kao i dogodine! Zdravi bili, u zdravlju se viđali, na čast l slavu Boga i doma tvoga, puno godina se ovdje okupljali. Danas je Sabor Sv. Jovana Krstitelja. Svi domovi ga slave u Bajicama. Ali drukčije nego prošlih godina. Naime, ni jedan domaćin, ne slavi na svoju ruku. Već prije mjesec sastalo se selo da vijeća, kako će da je proslavi. Neko predlaže ovo. Neko ono. Svi se tužiše na skupoću: brašna, vina, rakije, peciva i mrsa. Ne može se kao prije. I selo zaključilo: najmoćnijii seljaci su dali po 100 dinara, srednjeimućni po 50 dinara, a oni koji nisu siromašni po 25 dinara, u zajedničku seosku kasu, lz koje su se novci predali siromašnim seljacima da bi i oni Sv. Jovana proslavili. Ne slavi se kao prije. Nema u kućama ovog dijaloga: — Hajde komšlja, uzmi ovaj debeli batak od ove kokoši. Uzmi bolan ne stidi se. Moja domaćica je dobro kljukala i za ovaj čas pripravila! Nestalo je to, ali ima sloge. U svim domovima je pjesma. I u onom najsiromašnijem. Ali, prlmjećeno je na današnjoj slavi u Bajlcama još nešto, Što prijašnjih godina nije bilo. Seljaci ne primaju posjete građana. Već kod stvaranja ovog zaključka, oni su rekli: — šta će nam? Nablju se, i napiju na varošklm trpezama, pa dođu u autu ovdje da gostijaju po kućama. Neće doći građani. Neće prekršiti zaključak sela Bajice. Samo će doći kočijaš Ibrica, sin zasnježenih drumova, koje obilazi svojim kolima. O njem se pričaju razne priče po Cetinju. Čovjek iz ugledno mostarske porodice, pobjegao je iz svoje sredine radi djevojke, koja se udala za drugog. On već šest godina krstari sa kolima Crnom Gorom. Srodio se sa seljacima i možda zaboravio na stari sevdah. Obilazi i on evo je poznanike. I nazdravlja: — Zdravo domaćine ...