Ponosna Bosna, ponosni Bošnjak, to je časno ime po kojemu smo poznati u cijelome svijetu. I zasluženo je nosio to ime svaki čestiti Bošnjanin, jer on nije u dobru ohol, niti se u nevolji ponizuje, a niti se onome koji je nedostojan, pokorava. Tradicionalni junački duh, poštenje, zdrava logika, postojanost u uvjerenju, ustrajnost u borbi, čvrst i plemenit karakter - oličenje je čestitog Bošnjanina. Te svijetle osobine čestitog Bošnjanina imao je časni starina, neustrašivi, nesebični i zaslužni narodni borac, naš Ademaga Mešić, Poglavnikov Doglavnik. Nema čovjeka ni muslimana ni katolika, koji mu nije odavao iskreno i istinsko priznanje i zaslužno poštovanje. Njega posjetiti i čuti, njegov pametni savjet primiti, značilo je, za svakoga čast i dobit. Tek povijest će moći pravilno ocijeniti njegov rad za opće narodno dobro i donijeti nepristran sud o ovom velikom Bošnjaninu te ovjekovječiti njegovo ime. On je naš muslimanski vođa i javni radnik koji je cijeli život stavio u službu naroda i domovine, žrtvujući se i moralno i materijalno, jer mu je na srcu ležala dobrobit i blagostanje naroda i veličina domovine. Njegov cijeli život, ispunjen je plemenitim djelima opće narodnim. Čvrst kao granit u svom uvjerenju neustrašiv i neslomljiv u borbi, nikada nije bio Ademaga oportunist. Svaka njegova riječ je odmjerena, blaga, utješna, iskrena, rodoljubiva, odraz zdrave logike dobrog i poštenog Bošnjanina. Ademaga nikad nije jedno mislio a drugo govorio, nikada se nije ulizivao kao neki drugi političari. Ni protiv koga, nikada se nije u svojoj časnoj borbi služio nečasnim sredstvima, nikoga nije vrijeđao niti proti koga napisao anonimni letak, ma da je imao i mnogo osobnih neprijatelja i zavidnika. Ne! To se nije priličilo velikom duhu Ademage. I sad tek, u slobodnoj domovini, Ademagi je ukazano priznanje i čast imenovanjem za Poglavnikova Doglavnika. To je on potpuno zaslužio. To je bio osobni gest priznanja Poglavnika, koji je znao pravilno ocijeniti djela i rad Ademage. Zato, čestitajući Ademagi veliko priznanje, molimo Boga za njegovo zdravlje, dug i sretan život te plodonosan rad za dobro naroda i domovine, kao eminentnom vođi i predstavniku bosansko-hercegovačkih muslimana, s kojima je zajedno prolazio kroz golgotu pune 23 godine zuluma i nepravda, ropstva pod srpskim i židovskim jarmom. Prvo moje poznanstvo s Ademagom potječe iz godine 1935. Tada sam ga prvi put posjetio i prvi put ga vidio. Dotle sam o njemu slušao samo pohvale. Uvijek me je vukla želja, da ga osobno vidim i upoznam. Primio me je u svome dvorcu, u salonu za primanje. Njegova impozantna pojava, gostoprimstvo i ljubaznost, njegov govor i savjeti učinili su na mene dubok dojam. Njegova umnost i zdravo rasuđivanje, dostojno je divljenja. Na rastanku me je ispratio par stotina metara, kad sam ga poljubio u ruku, on me je zagrlio. Ja sam mu predao par redaka na uspomenu, što mi je uzvratio poklonom jedne knjige s vlastoručnom posvetom. Nikad ne ću zaboraviti ovu zgodu, ostat će mi uvijek u ugodnoj i neizbrisivoj uspomeni. Zato smatram Ademagu ne samo vođom, nego i svojim dobrim i dragim učiteljem.