Potpuni poraz Engleza, kod Solluma i završetak njemačko-turskog ugovora o prijateljstvu, smatra sе u svijetu dvama događajima, koji su jednim udarcem jako pogoršali položaj Engleske na Bliskom Istoku. Da je to shvaćanje točno, proizlazi već iz načina, kako obadva događaja opisuje englesko novinstvo i engleski radio i kako se pokušava engleski narod uvjeriti o njegovoj političkoj važnosti. Poznato je, da je Engleska morala ostaviti na bojištu 200 oklopljenih kola i samo to već pobija engleski pokušaj predstavljanja pobjede nad Sollumom nevažnom. Svakako se isplati kratko promotriti prosuđivanje važnosti Solluma prije i poslije zauzeća po Njemačkoj. Na 16. lipnja je Reuter dao izvještaj britanskog glavnog stana, gdje je stajalo: “U nedjelju su naše čete započele ofenzivu u zapadnoj pustinji protiv neprijateljskih položaja u području južno i jugoistočno od Solluma. Operacije traju.” U NewYorškim se je listovima velikim slovima pisalo o “pobjedničkoj engleskoj efenzivi u Libiji”. “United Press” javlja iz Kaira, da sе smatra, da je operativno ponovno osvajanje Cirenaike, u vezi s namjerom generala Wavella, da time poboljša položaj engleske mornarice u istočnom Sredozemlju. Na 16. lipnja je njemački OKW izvještaj kratko ustanovio, da je s jačim snagama provedeni britanski napadaj uz sudjelovanje zrakoplovstva skršen. Uništeno je 60 neprijateljskih oklopljenih kola. Dva dana kasnije je Reuter počeo mijenjati svoje stanovište. Na 18. se je u vojničkim krugovima Kaira naglašavalo, “da borba ima još uvijek lokalni karakter”. Istog je dana engleska javnost doznala, da je borba u Libiji bila najveći i najjači sukob tankova i strojeva. Istog je dana proširen izgovor, da je neprijatelj prisiljen da razvija svoje snage. Svijet znade iz OKW-izvještaja, kako je Engleska potučena kod Solluma. Iz velike ofenzive nije nastalo ništa, skršen je, ona je sada načinjena lokalnim pothvatom. Čovjek mora imati zbilja čudne predodžbe o duševnom stanju engleskog naroda, ako on vjeruje, da se kod lokalnih izviđanja može izgubiti 200 oklopljenih kola, dakle znatan dio engleske zalihe tankova. No iz tog svega se vidi, da je general Wavell imao namjeru popraviti svoju sramotu kod Cirenaike i ponovno steći časni naslov “kralja pustinje”. Razočarenje u Engleskoj i u Americi radi tog novog engleskog роraza moralo je biti tim veće, što je izvjestitelj “United Pressa” Mac Lilan baš u to vrijeme bio istakao, da su konačno jednom britanske čete izjednačene s njemačkima po ljudima i materijalu. Rezultat bitke eto ponovno dokazuje, da se više ne može održati proširena legenda o navodnoj nadmoći pojedinog britanskog vojnika nad njemačkim. Englezi su se kao pobjeđeni pokazali uvijek u lošem svijetlu. Nikada se nisu usudili priznati nadmoć neprijatelja. Uvijek su se izgovarali, da samo slučajno nije dobivena pobjeda. I Nijemcima naklonjeni list “New York Times” je pisao, da se prema broju upotrebljenth britanskih tankova može očekivati veliki pothvat. Umjesto da Nijemce zatvore u stupicu, Englezi su se morali borbom povlačiti. General Wavell je međutim avionom odletio u Bagdad, Sjeverna Afrika mu je dosada donosila samo nesreću. Dok su u Londonu bili zabavljeni još time, da pronađu izgovor radi Solluma, imali su još i drugog posla, da dokažu, kako je nevažan pakt o njemačko-turskom prijateljstvu. Do jedinstvenog rezultata doduše ipak nisu došli, jer dok su jedni vjerovali u nevažnost pakta, drugi su se priklapali tezi, da je Turska potpisala sporazum pod njemačkim pritiskom. Reuterov diplomatski dopisnik je bio osobito spretan, jer je “otkrio”, da je Francuska zapravo jedini “krivac”. Turska je naime bila jako teško pogođena otpadom Francuske iz savezništva, jer je prije dobivala najveći dio svojeg ratnog materijala iz Francuske. I zato sada nije čudno, da je Turska konačno potpisala s Nijemcima taj pakt u tako ograničenom omjeru. Drugi engleski listovi nalaze, da opseg pakta nije nikako ograničen, dapače su zabrinuti, da je u ugovoru predviđeno daljnje razvijanje njemačko turskih odnosa. “Daily Exspres” misli, da takav ugovor može značiti mnogo, ali i ništa. Ali u tome, da jedan engleski saveznik sklapa takav ugovor s Njemačkom, vidi list ipak novi diplomatski udarac za Englesku, iz kojega može protivnik izvući veliki kapital za rat živaca. U Engleskoj uostalom priznaju, da je uslijed stalnih poraza Engleske u jugoistočnoj Europi, sasvim bila prerezana veza s Turskom. Naročito je zgodna izjava engleskog radia, da je Njemačka silno razočarana uvjetima ugovora. Tu šaljivu izjavu možemo usporediti s američkom radio-postajom Boston, koja je jako naklonjena Engleskoj, a ističe vijest o njemačko-turskom sporazumu kao najvažniji događaj u tom tjednu. Ona kaže, da je potpis tog pakta, osobni triumf Hitlera. Radio-postaja Boston na koncu označuje englesko-turski sporazum samo još hrpom papira. U Engleskoj dakle imaju izbor, da se odluče za najpovoljniju verziju. Dobro je pregledati malo i svjetsko novinstvo, koje osjeća uspostavljanje starog njemačko-turskog prijateljstva velikim događajem upravo zato, jer se je Engleska godinama trudila, da svim sredstvima spriječi povratak te stare politike prijateljstva između Njemačke i Turske. Ali Churchill eto nema nikakve sreće u tom kutu Europe. Izjalovile su se sve osnove, koje je izmislio, da bi od ovuda naškodio Njemačkoj. Gubitci, koje je namijenio Njemačkoj, stigli su njega samoga u pojačanoj mjeri.