Rasprava protiv Đorđa Radivojše privodi se kraju. Istražni je materijal ogroman, a pokraj toga izjave svjedoka, koji su otkrili nove važne momente u toku same rasprave, opširni su, tako da će konačna osuda pasti tek za 2-3 dana. Ubojica i pronevjeritelj Radivojša tvrdokorno ostaje kod svojih tvrdnji, ne priznavajući pronevjerenja. On se hladno i bezobzirno hvata za svaku malenkost, tako da je pritisnut jasnim dokazima svjedoka i stručnjaka izjavio, da je on svim silama nastojao oduljiti predaju blagajne u Jajcu pok. Derviću. Kada mu to nije pošlo za rukom, odlučio se na umorstvo nevinog čovjeka, da bi time zadovoljio svoju zločinačku ambiciju. Na kraju, videći da mu se zaista radi o životu, potražio je pomoć prijatelja, koji su ga trebali spasiti od tamnice. Peti dan rasprave protekao je u ispitivanju svjedoka. Svjedoci otkrivaju interesantne detalje, koji nisu kod preslušavanja istih ušli u zapisnik. Na redu je opet računski stručnjak Šatni. On daje jasna obrazloženja za svaku točku pronevjere. Po njegovom nalazu pronevjera je počela 1937. g. sa 7000 din., 1938. sa 40 tisuća din., a već 1939. g. svota se penje na 100.000 din. Manjak je optuženi popunio naplatom poreza od Bosanskog d. d. u Jajcu i od taksa za kupone, a novac nije knjižio odmah, nego poslije izvršenog pregleda. Na upit predsjedatelja Husnije Đumrukčića, gdje mu je taj novac, optuženi se brani na slijedeći način. On je 2. siječnja te godine bio u uredu i brojio novac da ga pošalje poštom u Banja Luku. U blagajni je bilo, po njegovom pričanju, oko 170 tisuća dinara. U jednom momentu po zvala ga je žena kući i on, žureći se, strpao novac u blagajnu, ali se ne sjeća da je istu zaključao. U međuvremenu je morao nekim poslom otputovati iz Jajca i kada se je 5. siječnja vratio s namjerom da nastavi s brojanjem novca, nađe blagajnu zapečaćenu. Videći to, Radivojša napravi izvještaj Financijalnom ravnatelju, zatraživši izaslanika, koji će ovu stvar urediti. Ovo njegovo jednostavno i naivno pričanje ne može uvjeriti suce i kad ga oni zapitaše, zašto je do toga došlo, on im prosto odgovori: “Ja neznam! Što god sam znao već sam rekao.” Dalje svjedok Šatni daje još jedan važan nalaz. On je našao 164 molbe najsiromašnijih poreznih obveznika, koji mole da se otpiše porez. Te su molbe nađene nebiljegovane iako je od svakog naplaćena svota od 30.- din. Radivojša se brani time, da je on taj novac podijelio među izvršitelje otpisa u ime nagrade. Slični su slučajevi bili i kod ubiranja općinskog poreza, od kojega je nagrađivao svoje službenike zadržavajući najveću svotu za sebe. Kad je pozvan drugi računski stručnjak Sumbul Papo, koji je točku po točku potvrdio nalaze Šatnija, Radivojša to odlučno pobija riječima: “Slavni sude! ja prvi put čujem ovaj nalaz i on mi do danas nije pročitan, niti predočen!” Ova izjava, po zahtjevu obrane, ušla je u zapisnik. Državni tužitelj predlaže da se predvede i presluša svjedok Ambroz Brozović, čin. u kabinetu biv. min. Šuteja, koji će dati iskaz o tome kako su Srbi građani i seljaci, za razna srpska društva intervenirali kod min. Šuteja, da izradi poništenje dekreta o premještanju Radivojšinom iz Jajca. Sam motiv ove intervencije donosi nam zaključak da je to samo makinacija koja je u vezi s obranom optuženoga. To nam naprotiv dokazuje što je bio Radivojša i čime se sve služio da se održi kao eksponent srpskog režima u tom kraju terorizirajući svojim zlodjelima siromašno žiteljstvo, koje je otkidajući od usta štedjelo da može platiti porez, kojeg je ovaj bezdušnik iskoristio za svoj luksuzan život. Sud je uglavnom provjerio sav predočeni materijal, te, ukoliko ne dođu još neki svjedoci, presuda će biti izrečena u najkraćem vremenu.