Konačno sazrijeva nova žetva, koja će za Europu biti u svakom smislu nova, druga ratna žetva. U proteklu je zimu Engleska polagala okrutne nade. Nakon što se je Njemačka i sama pokazala naoružanom i protiv izgladnjivanja, trebalo je sada oviti uže oko čitave Europe. Znalo se je, da se čudo njemačke prehrane ne će moći bez daljnjega provesti u drugim zemljama; jer iza tog privrednog čuda stoji jedna množina seljačkog i organizatornog rada. Ali i opet su engleski udarci promašili; Europa se je suprotstavila pritisku, iako naravno nije u svim zemljama opskrba tako glatko funkcionirala kao u Njemačkoj. Engleski računi rade s krivim pretpostavkama. Europa je doduše kao cjelina bila zemljoradničko područje za uvoz. Ali taj uvoz nije toliko služio upotpuni prave prehrambene podloge, koliko zadovoljenju zahtjeva kakvoće, kakovu razvijaju industrijske zemlje s visokim životnim standardom. Europa, preuređena na svoje potrebe, ne treba gladovati; svakako ne može ona niti mirovati, naročito ne što se tiče uzgajanih proizvoda stočarstva i peradarstva. Preuređenje prehrane je potrebno barem za vrijeme trajanja rata. Najgrublja računska pogrješka Engleske je bila ta, da sebe samu kao faktora nije postavila na pravo mjesto; jer najveći dio ogromnih uvoza stočne hrane prije svega iz Danske i Nizozemske služio je kao opskrba živežnim namirnicama siromašnom britanskom otoku. Te pogrješke su sačinjavale zajedno sa zalihama, koje su si spremile gotovo sve evropske zemlje prije rata ili kratko vrijeme nakon njegovog izbijanja, i s “prazninom na istoku” protutežu protiv prave predpostavke, da zapadna i sjeverna Europa ne mogu s jednim udarcem bez prekomorskih dovoza izlaziti. To nije prošlo bez poteškoća, ali je ipak uspjelo. Nova perioda sadnje može se već bolje osvrtati na promijenjene okolnosti, ona to i mora, jer su sigurno zalihe i rezerve u zapadnoj i sjevernoj Europi međutim gotovo iscrpljene. Cilj preuređenja je uklanjanje pretjeranog stočarstva i proširenje sadnje krušnih žitarica i gomoljika. Upravo intenziviranje pruža mogućnosti, o kojima si teško možemo stvoriti pojam. Francuska mora svoju, uslijed lakih mogućnosti opskrbe iz kolonija, zapuštenu poljoprivredu samo malo intenzivirati, a da ne pokriva samo svoje vlastite potrebe, nego dapače da dostigne višak u krušnim i stočnim žitaricama, a da ne govorimo o voću i povrću. Rezerve, koje su još sakrivene na jugoistoku, rasvijetlio je izaslanik Reicha za mliječne proizvode, ulja i masti, Hübener, nedavno na internacionalnoj agrarnoj izložbi slijedećim proračunom: Kada bi Bugarska, Mađarska, Rumunjska, bivša Poljska, Čehoslovačka i jugoslavenska područja podigli svoje prihode po hektaru na stupanj njemačkih, Europa bi dapače mogla postići još znatan višak masti. Hübener naglašava, da taj račun ima naravno samo teoretsku vrijednost, prije svega, jer se ne osvrće na mentalitet i gospodarske prilike. Ali kada bi se prevalilo makar i samo pola toga puta, bilo bi sigurno potpuno pokriće potreba za vrijeme mira na europskom kontinentu žitaricama, stočnom hranom sa sadržinom bjelančevina, uljima i mašću. Od tog je cilja nažalost Europa još jako udaljena, ali ona je na putu tamo. Ovogodišnje osnove za sadnju u koliko su poznate, dokazuju to. Rumunjska je na pr. početverostručila svoje sjetve uljanih biljki u ovoj godini, a i druge su jugoistočne zemlje, zahvaljujući njemačkim ugovorima o sadnji, zasadile mnogo više uljanih biljki, to je važan korak intenziviranju, kojim se možemo u punom opsegu baviti svakako tek nakon rata. Znakovi za brzo preuređenje za ratne potrebe su proširenje površina za žitarice i šećernu repu u gotovo svim evropskim zemljama. Internacionalni zemljoradnički institut u Rimu računa s tim, da će ukupna površina pšenice u Europi dostići barem do sada najveći opseg od 32 milijuna ha, ili ga dapače i premašiti. Unatoč mjestimično nepovoljnih vremenskih prilika može se svakako očekivati veća žetva nego li prošle godine. Ured za šećer F. O. Licht ocjenjuje površinu šećerne repe u većini zemalja većom nego li prošle godine, inače se drži prošlogodišnja površina. Ti primjeri dokazuju to, da su i za druge zemaljske proizvode provedene odgovarajuće osnove, iako nije moguće brojčano dokazati to nagađanje radi slabih izvještaja. Normalno proizvodi kopnena Europa bez Rusije prema proračunima instituta za konjunkturu sama 90 posto svojih živežnih namirnica. Prošle godine taj broj nije postignut uslijed smetanja ratnih okolnosti i nepovoljnih vremenskih prilika. Ali ujedinjenim silama europske poljoprivrede će sigurno uspjeti, da ga već ove godine premaši. Za pokriće manjka stoje još neutralnim zemljama na raspolaganju neki prekomorski dovozi, iako ne u prijašnjem opsegu. Za zemlje pod njemačkim utjecajem pokazala se već u posljednjim godinama Rusija kao vrijedan izvor popunjenja, naročito za opskrbu žitaricama Belgije, Nizozemske i Danske. Uz bolje vremenske okolnosti smije se u ovoj godini opet očekivati veći višak na jugoistoku. Njemačka nije trebala preuređivati svoje agrarne politike u ratu. Dugogodišnja privredna borba je već uredila njezinu poljoprivredu. Ako je iz prve ratne žetve proizašlo 100.000 t. krušnih žitarica više nego je trebalo (prije svega raži), ako je davanje mlijeka povećano za 2 i po milijuna litara iznad posljednje godine mira, ako je površina repice potrostručena i ako je sadnja povrća proširena za 25 posto, to Njemačka sada kroči samo dalje na dosadašnjem putu, koji je ujedno i putokaz ostalim europskim zemljama. I ove se godino ima put nastaviti, premda su već do sada postavljeni izvaredni zahtjevi na poljoprivredu i njezine pomagače. S novom žetvom raste za Englesku novi neprijatelj.