Cilj Njemačke je bio, kako je nedavno još dokazao od Srba neratificirani ugovor s Jugoslavijom: Nikakvo proširenje rata, nego mir na Balkanu. Njezino narodno gospodarstvo je trebalo raditi, proizvoditi dobra i izmjenjivati ih s Njemačkom, Ali Engleska je htjela drugačije: Akо već ne uspijeva stvoriti balkansku frontu protiv Njemačke, onda barem neka bude na Balkanu razoren privredni život. Svojem majstorstvu u povlačenju dodali su Englezi međutim i majstorstvo u razaranju privrede. Oni će s obim rekordima ući u povijest ovog rata. Grčki je narod međutim temeljito upoznao Engleze s te strane. “New York Herald Tribune” je pisao, da je Njemačka na Balkanu izgubila mnogo ljudi i materijala, i da je čitava zemlja u neredu i puna ljudi ogorčenih mržnjom. Američki se list svakako buni, izuzevši možda Srbe, spominjući tu mržnju. Jer ta mržnja je upravljena od Zagreba do Atene protiv Engleske! Moto “razaranje privrednog života” stoji sada i iznad svjetskog gospodarstva. Britanski ga rat razara. Engleska nosi svojevoljno ili nehotice, ali prije svega svojevoljno, privredni rat, koji je njen vlastiti pronalazak, u sve zemlje svijeta. Sve bivše privredne veze između pojedinih zemalja, koje su vezane morem, raspadaju se. Zastala je svjetska izmjena dobara; žetve se ne mogu prodati; nagomilava se ogroman materijal za krizu poslije rata. Engleska ne gubi samo jedan gospodarski položaj za drugim, nego sili čitavo svjetsko gospodarstvo u propast i raspad. Zahtjevi britanskog ratovanja, pomoć Sjedinjenih Država Engleskoj i manjak tonaže revolucioniraju sada čitavu svjetsku trgovinu i privrednu strukturu velikih agrarnih zemalja. Evo nekoliko primjera za to: Kanadska je vlada prije kratkog vremena preporučila svojim farmerima, da siju što manje pšenice, a da se više bave stočarstvom. To ne znači samo preokret u kanadskoj poljoprivredi, nego također oštar udarac južno-američkim stočarima kao i dominionima Australiji i Novoj Zelandiji, koji proizvode meso. Oni moraju od izbijanja rata znatno ograničiti svoje marvogojstvo. Američki ministar poljoprivrede Claude Vickard savjetuje farmerima USA, da smanje proizvodnju pšenice, kukuruza, duhana i pamuka, a da za to povećaju mljekarstvo i peradarstvo, povrće i gajenje ovaca. Vidi se, da se sve, što je prije u svjetskom gospodarstvu vrijedilo kao pametno i dobro, postavlja naglavce. Time razbija Engleska sama svoj položaj kao posrednik u svjetskoj privrednoj masovnoj produkciji, kao liberalno središte financija i tržišta, koje je dosada držalo sve uzde u ruci i “vozilo se sa više pretprega”. Privredna središta London i Liverpool nisu samo stalni ciljevi njemačkog zrakoplovstva - sama taktika Engleske oduzima im posljednji ostatak bivše važnosti. Vickard je objavio, da se radi manjka tonaže mora davati prednost jako koncentriranim živežnim namirnicama, dakle suhom mlijeku, siru i maslacu, osušenim i zaleđenim jajima, svinjetini i ostalom mesu u konzervama, te suhom povrću. Dakle započinje konjunktura za proizvađače koncentriranih živežnih namirnica, dok se objavljuje stalna kriza farmerima. Dva broja sve rasvjetljuju. Izvoz pšenice iz USA je još 1939. imao vrijednost od 37 milijuna dolara, 1940. je donio još samo 11,2 milijuna. Izvoz pamuka USA iznosio je u normalnim godinama između 5 i 7,5 milijuna bala, sada dostiže jedva jedan milijun. Mnogo trpi Južna Amerika radi britanskog privrednog rata. Engleska ne može dosta kupovati i transportirati. Europa ispada kao kupac; Amerika ne će da pomogne. Krediti Export-Import Banke se s pravom smatraju u privrednim krugovima Južne Amerike danajskim darom. Vidi se, britanski rat i njegovo produženje američkom pomoći nose na leđima trgovci sirovina i to na štetu američkih i kanadskih farmera. Upravo je čudno, s kakvom lakomislenošću danas izazivaju Sjedinjene Države buduće privredne krize i socijalne revolucije. Ima svakako Amerikanaca, koji vide opasnosti buduće “jednosmjerne” privrede USA u službi pomaganja Engleske, i boje se da će samo nakon velikih poslijeratnih trzavica opet postati “višesmjerna”. Engleska, bivši zagovarač i garant svjetske privrede, uništava svojim ratom svjetski privredni rad, a USA joj kod toga pomažu, slijepe pred posljedicama! Svagdje na svijetu se nesretno miješaju proizvodnja i prodaja, svagdje rastu pojave privredne krize, a nakon rata će nastati nove krize nazadka i preokreta. Boreći se Engleska razara ono, za što među ostalim navađa da se bori, a Roosevelt joj sekundira. Međutim izgrađuje Njemačka u Europi kontinentalnu privredu, čiji su temelji trajni, a za čiji skori ulazak u svjetsko gospodarstvo se pametni privrednici vani sve više nadaju. Jer već je danas sigurno, da će po Njemačkoj upravljana kupna i izvozna snaga kontinenta igrati veliku ulogu kod ozdravljenja i novog uređenja svjetske privrede.