U paktu o prijateljstvu s Njemačkom, Turci su gledali veliki prijateljsld poklon, jer im ugovor pruža - obzirom na Njemačku - potpunu sigurnost. Ali sada, kada je Njemačka započela obračunavati s boljševičkom Rusijom, uvidjeli, su, da sretno uspostavljeno njemačko-tursko prijateljstvo nema za Tursku samo pasivno, nego i aktivno značenje. Jer jaka Njemačka je svojim napredovanjem protiv Rusije poduzela oslobođenje Turske od opasnosti, koja je uvijek na njoj ležala kao mora. Turci i Rusi su se do sada nazivali prijateljima. Turci su to uvijek naglašavali, jer su se nadali, da će “velikog susjeda na sjeveru”, koji bijaše u stvari njihov smrtni neprijatelj, moći barem privremeno zaustaviti od nasilnog postupka protiv turskog opstanka. Oni znadu, da bi Sovjetska Unija u svojim teritorijalnim ciljevima išla još i dalje nego bivše rusko carstvo. Oni sigurno nisu zaboravili englesko-francusko-ruski tajni ugovor od 16. veljače 1916., u kojem su Rusiji, u slučaju pobjede, bili obećani morski tjesnaci i istočna Anadolija. A kako su svi ruski sistemi u želji za gospodarenjem slični, pokazalo im je držanje vlade Kerenskoga, koja je doduše govorila, da radi za mir bez aneksija, ali je ujedno zahtijevala “izgon turskog gospodstva iz Europe i rusku vlast nad morskim tjesnacima”. Ali je međutim, što Turcima nije nikako izbjeglo, ruski apetit još više narastao. Od razvitka zrakoplovstva do njegovih današnjih mogućnosti, ne ograničava se tursko-ruski problem samo na pitanje tjesnaca, nego Sovjeti žele osim toga čitavu Anadoliju, jer misle, da bi to područje inače moglo lako postati odskočnom daskom koje druge europske velesile protiv južne Rusije. U zahtjevu Molotova za predaju uporišta na Dardanellma vide Turci prvi korak za napadaj na turski život. Tursko-rusko “prijateljstvo” nije Rusija već od njegovog postanka pošteno zamislila. Osnovano je moskovskim ugovorom od 16. ožujka 1921. a Sovjetska Rusija ga je sklopila prvo, da pokuša omesti sporazum između nove Turske i zapadnih sila, i drugo, da zadrži pobjedničko napredovanje turskih četa preko Kavkaza. Turske su čete već bile prisilile Armemju na potpisivanje ugovora u Gumru (Aleksandropol), koji je Turskoj odobrio proširenje područja. U moskovskom si je ugovoru Sovjetska Unija preduzela prisiliti i Azerbejdžan i Georgiju na priznanje ugovora u Gumru, ali je s tim oklijevala sedam mjeseci: do odlučne bitke na Zakariji nad Grcima, nakon čega više nije bilo sumnje, da se je Turska konačno probila prema Grčkoj i Engleskoj. Sovjeti bi sigurno bili tada povrijedili ugovor, da ratna sreća nije bila tako naklonjena Turcima. Kasnije je doduše moskovski ugovor, potvrđen i proširen drugim sporazumima, tako da ja do sada ostao na životu. Ali kako Turci 1921. nisu mogli potpuno provesti svoje zahtjeve na područja, Turska je u sadašnjem ratu poduzela posebne mjere, da osigura svoja pogranična područja protiv mogućih prepada. Nova je Turska naučila od svojeg osnivača Kemala Atatürka, da se, kako u strategiji tako i u državništvu, uvijek mora računati hladno i točno. Državnici novoturske države ne će se dati predobiti ideologijama kao svojevremeno mladoturci. Mladoturci su sanjali o “turanizmu” i u svjetskom su ratu slijedili tu želju, koja ujedinjuje u turskoj matici zemlji područja ruskog carstva, koja nastanjuje turski narod. Nova Turska je izostavila iz svojeg programa “turanizam”. U poluslužbenoj povijesti turske republike piše o toj temi: “Naš nacional-socijalizam ljubi doduše sve Turke, djelomično nezavisne, djelomično pod gospodstvom drugih država, kojoj god vjeri pripadali, s dubokim osjećajem bratstva i želi im iz sve duše uspješan razvitak, ali on spoznaje, da njegovo političko djelovanje na granicama Turske republike mora prestati”. Turski nacionalizam voli tako jako tu braću, da je sistematski organizirao njihovo seljenje iz Rusije i naseljavanje u Turskoj. Zato će on i radi tog razloga stajati u njemačko-ruskom ratu sa svojim simpatijama na njemačkoj strani. Ali prije svega će Turska željeti poraz boljševičke Rusije, koja je stalno dovodila u opasnost njezin državni opstanak.