Športom, ili uopće uzevši tjelesnim odgojem može se - ili bolje rečeno, trebao bi se svaki čovjek baviti od djetinjstva do duboke starosti. Time bi uspio održati svoje tijelo zdravo, snažno, elastično, otporno i izdržljivo, kao što bi također pospješio pravilno izgrađivanje i normalnu težinu organizma. Ovdje odmah moramo znati slijedeće: čovjek se razvija, raste i sazrijeva obično do 21. godine života; potom organizam pribire snage, do po prilici svoje 30. godine, i tada je, može se reći, na vrhuncu svojih fizičkih mogućnosti, što osobito vrijedi za šport. Tako se drži još stanovit niz godina (što je individualno i ovisno o mnogim činjenicama), a potom nastaje t. zv. regresivno doba, t. j. doba tjelesnog opadanja. Prema tim dobima starosti treba urediti i odgovarajuće tjelesne vježbe. Naročito je važno paziti na prikladnost tjelesnih vježbi u dobi razvoja (rastenje i sazrijevanje tjelovježba prouzrokuje pojave momentanog i naknadnog djelovanja na organizam. U to doba ne smijemo nipošto pretjerivati tjelovježbom, jer bi išlo na štetu razvijanja, nego se mora najopreznije dozirati tjelovježbeni rad. Tako ćemo jedino dobro pripremiti organizam na budući rad da - tako stečena otporna snaga, može odoliti svima životnim potrebama. U drugoj dobi održavamo tu snagu odgovarajućom tjelovježbom i trošimo je za životne potrebe mnogo slobodnije nego u prethodnoj fazi. U regresivno pak doba prikladnom tjelovježbom održavamo zdravlje, elastičnost i sposobnost organizma uopće. Dakle u prvoj fazi postepeno i oprezno postavljamo sve teže zadatke na organizam dok ga ne priviknemo i osposobimo; u drugoj obavljamo toliko teške zadatke, koji su mogući prema postignutoj osposobljenosti, a u trećoj postavljamo na organizam lakše zadatke. To je prirodni zakon, koji je naročito važan u tjelovježbi i športu. O pravilnom provođenju tjelovježbe brine se tjelesni odgoj, jer vodi računa o psihološko-fiziološkoj konstrukciji čovjeka, pa zato se i zove tjelesni odgoj a ne tjelovježba. Tjelovježba nam je, naime, samo sredstvo u odgoju. Tako na primjer - da bude bolje razumljivo, cirkuske akrobacije nikako ne spadaju u tjelesni odgoj. Tu je tjelovježba sebi i sredstvo i cilj. Međutim jedan šport ili vježbe na spravama, koji podiže osim borbenog i takmičarskog duha, morala i još druge vrline, a služi ujedno za razonodu, spada u tjelesni odgoj. Radi toga se i športske vođe moraju držati u svome radu: psiholoških, bioloških, antropoloških i fizioloških zakona, da bi se tako opravdano mogli nazivati i odgojiteljima. Poznavanje tih zakona - makar u temeljnom pogledu potrebno je i svakom športašu, a pogotovo onome, koji je aktivan na zelenom polju, t. j. koji je takmičar. Idealno bi bilo, kad bi svaki športaš poznavao u tančine ove zakone, koji određuju: odnos dobe starosti i težine tjelesnih vježbi, prikladnost građe tijela jednoj športskoj grani kao uvjet za bolji uspjeh, zatim kako se treba baviti športom, a da ne nastanu štetne posljedice po organizam - nego naprotiv da pri tome crpimo svu moguću korist; potom kakav je učmak pojedinih vježbi na naš organizam itd. Pod ovim uvjetima bi šport krenuo naprijed i dao najpovoljnije rezultate. Ali, na žalost, mi još nemamo ni dovoljan broj tako odgojenih nastavnika, o kojima, zapravo, ovisi sav tjelesno-odgojni rad. To ćemo, ako Bog da, uskoro imati. Eto - baš nedovoljan broj stručnih nastavnika i športskih trenera, razlogom je, koji rukovodi da se ovako - sve one koji se bave športom - uputi u temelje i neophodno potrebne stvari, kako bi taj rad pravilnije i korisnije provodili. To će doprinijeti da naši športski “asovi” i “zvijezde” ne će tako brzo presahnuti i ugasiti se; isto tako će svaki “as” pravilno i na vrijeme moći shvatiti, kad njegove fizičke mogućnosti ne budu odgovarale dotle zauzimanom mjestu u športskom životu. Tada će se lijepo ukloniti s toga mjesta i ustupiti ga mlađem - sposobnijem, a ne će se boriti i nogama i rukama, da i dalje vrši dužnost, kojoj više nije dorastao; znat će, naime, da bi nešportskim svojim ponašanjem ometao napredovanje mlađih u dotičnoj grani športa, a time ujedno štetio i športu; zatim svaki će športaš moći na vrijeme prihvatiti šport, koji odgovara njegovoj konstituciji - on će znati, da za uspjeh u svakom športu, pored ostalih uvjeta, mora imati i odgovarajuću građu tijela za dotični šport. Potom, znat će urediti način života ako hoće da nosi naziv športaša. Taj naziv je vezan s jednim potrebnim redom i u športskom i u običnom - svakodnevnom radu. Ujedno će takav športaš znati, da nije dobro tjerati samo jedan jedini šport ako hoće što bolji uspjeh u onom, koji njemu inače po svim uslovima najbolje odgovara. Tako će na primjer nogometaš - pored nogometnog treninga, voziti bicikl, jahati i baviti se lakom atletikom da postigne što bolji uspjeh u “svome športu”. On će, znači, upotrebljavati i tjelovježbu koju ćemo nazvati “dopunska tjelovježba”. Iz svega izlazi, da je potrebno osposobljavanje cjelokupnog organizma, ako hoćemo što bolje uspjehe makar i u poslu gdje organizam sudjeluje samo pojedinim svojim dijelovima. Isto kao što bi najmanji nedostatak u organima priječio potpuno i pravilno odvijanje i takvog posla, gdje je organizam jednostrano zauzet. Stoga ćemo na ovom mjestu donašati, što treba svaki športaš da zna, kako bi očuvao zdravlje, kondiciju i postigao što bolji uspjeh u dotičnoj športskoj grani. Na prvom ćemo mjestu iznijeti što športaš treba znati o kostima. To su pasivni ustroji našeg organizma. One sačinjavaju kostur našeg tijela. Međusobno su vezane zglobovima različite gibljivosti. Putem zglobova a pomoću mišića - kao aktivnih ustroja našeg organizma, tijelo dobiva svoju elastičnost uopće. Ta elastičnost se gubi kako čovjek stari, a može se dulje održati pravilnom tjelovježbom. Kosti rastu u duljinu i debljinu. Rastenje i jedne i druge vrste, zatim izgrađivanje unutarnje strukture kostiju kao i pravilno i povoljno razvijanje zglobova u mnogome ovisi i preporučuje se pravilnim doziranjem tjelovježbe. Jednostran rad dovodi do izobličenja kostiju, što se teško liječi, osobito ako je dotična osoba rahitična i slabo hranjena. Pretjerani - pa makar inače svestran rad - priječi pravilno razvijanje kostiju. Za primjer neka vam posluže djeca artista. Sva ta djeca ostaju mala - sitna; uslijed preranog, trajnog i pretjeranog tjelovježbenog rada. Kosti su zaostale u razvoju, a baš o razvoju, snazi i jednoličnosti kostura ovisna je vanjska forma tijela. (O izgradnji tijela mnogo ovisi trajanje vremena za oporavak poslije nekog umora.) Na povoljan razvoj kostiju utječu najbolje kratka prolazna djelovanja sa stankama (trčanje, skokovi, poskakivanje i sl.), jer se kosti izgrađuju u stankama odmora koji nakon rada slijedi. (Roux) ali ne ako takove stanke izostanu ili kod pretjeranog rada. Zatim za športaša je važno znati da kosti usporedo s godinama starosti gube svoju elastičnost. Istina - one postaju jače i čvršće, ali kod preloma se teže liječe. Zato treba ispravno i pametno postavljati zadatke organizmu u športu.