Njemačko napredovanje se na čitavoj istočnoj fronti nastavlja po predviđenoj osnovi. Sovjetska vojska više nije u stanju nositi na svom izvlačenju prema istoku materijala, nego ga jednostavno odbacuje. Oni, koji se ne dospiju povući, stavljaju se pred izbor, ili da se predadu ili da budu uništeni. Mnogi od zarobljenih sovjetskih časnika imaju kod sebe dokaze, koji jasno pokazuju namjere Moskve za napadaj. Sovjeti su grozničavim tempom umnožili korisne uređaje za ofenzivu. Prema tim dokumentima, koji su nađeni kod zarobljenika, utvrđeno je, da su u najkraćem roku 50-stručena uzletišta u zapadnom dijelu Sovjetske unije. Ali danas nas ne zanimaju posljednje pripreme Sovjetske Rusije. Njemačko je napredovanje međutim osvojilo velik dio sovjetskog područja. Linija stare sovjetske državne granice, t. j. bez Poljske, utvrđena je naročito u toku posljednjih godina; s tim radovima se započelo godine 1935. U godinama prije izbijanja ovoga rata je bilo poznato, da su Sovjeti naročito utvrđivali svoju zapadnu granicu. Estonci su prije svega mogli opaziti, kako se između sovjetskog prostora i estonskog državnog područja postavlja linija, koja je sačinjavala zapravo granicu Europe prema istoku. Sovjeti su razvili uzduž estonske i letonske granice utvrđenu linija seže od Finskih tjesnaca do na kao t. zv. “Staljinova linija”. Moskva je rado govorila o tome, da ta linija može od Finskih tjesnaca do Crnog mora. Često su je nazivali jednako vrijednom s Maginotovom linijom. Potrebno je ustanoviti, da Staljinova linija po svojoj osnovi uistinu treba da ide od Finskih tjesnaca do Crnog mora. Ali po svojoj izvedbi nije tako vrijedna, kako su se u Moskvi nadali. Može se predmjevati, da je linija na sjeveru prema bivšoj estonskoj i letonskoj državi bila čvrsto izgrađena. Od Jugoistočnog vrška bivše letonsko-sovjeske granice slijedi ta linija srednji tok Dvine do Vitebska. Otuda sе neposrednim pravcem prema jugu priključuje na grad Orša, koji je uostalom bio najistočnija točka, koju su njemačke čete dostigle u svjetskom ratu. Orša leži na Dnjepru. Staljinova linija slijedi još kojih 400 km tok Dnjepra prema jugu do Kijeva. Od onuda zakreće prema zapadu, da bi u podolskom prostoru stigla Dnjestar, staru pograničnu rijeku prema rumunjskoj Besarabiji. Tu opet upotrebljava riječni tok do Crnog mora, da bi na njenom najjužnijem kraju opkolila Odesu, najvažniju sovjetsku luku na Crnom moru. I dok se ta linija može smatrati dobro izgrađenom prema Estoniji i Letoniji, njezin je srednji i južni dio samo na određenim točkama osiguran utvrdama. Moskovski je glavni stožer vjerojatno mislio, da će u slučaju rata još uvijek biti vremena za brzo pojačanje riječnih tokova, koji su markirali liniju, upotrebom prirodnih poteškoća obala u korist obrane. Sada je došao čas, kada vodstvo sovjetskih četa stoji pred pitanjem, bi li organizirali daljnji otpor iza te Staljinove linije, ili bi nastavili povlačenje preko linije dalje prema istoku. Svejedno je, kako se protivničko vodstvo odluči. Neprijateljsko će vodstvo biti samo onda u stanju pokušati izgradnju nove linije otpora, ako mu u posljednjem času još uspije, da dade izgraditi potrebna pojačanja uzduž čitave fronte. Jer već su posljednji dani pokazali, da su njemačke čete i tu Staljinovu liniju u kratko vrijeme uspjele probiti.