Zapadna Europa danas još uvijek nema pravog pojma o boljševizmu. Spisi i članci, koji pokušavaju boljševizam prikazati u njegovom pravom svjetlu, odviše se često smatraju kao proizvodi fanatizmom pomračene i namjerne propagande. Konačno je i pojmljivo, da imade vrlo malo ljudi, koji stalno hoće čitati samo o beskonačnim zlostavljanjima i strašnoj nevolji masa. Najteže je pak opisati od čega ljudi najviše pate u Sovjetskoj Uniji: stalni podmukli pritisak, vječiti strah, da se ne dođe u sukob sa čekom, međusobno nepovjerenje među ljudima i nikakva radost za život. Atmosfera straha i međusobnog nepovjerenja ima da se u prvom redu svede na djelovanje čeke. Krivo je, ako se čeka naziva svojim novim imenom GPU. Ovu oznaku izabrali su boljševici, da svojoj pred Europom teško kompromitirajućoj policiji objese novi ogrtač. U samoj Estoniji naziva se GPU uvijek svojim pravim imenom ČEKA. Sam komunistički državni poglavar Estonije hvalio je u svom govoru na banketu 27. prosinca 1940. na vrlo živi način “šesti smisao čeke”. Metode ove čeke su nepromijenjene. Uhićenja se stalno dešavaju, gotovo uvijek noću. Razlogom su ponajviše denuncijacije, nesigurne predmjeve o proturevolucionarnom raspoloženju ili “buržujskog podrijetla”. Tako su uhićeni estonski đaci, jer su kod kuće pjevali estonske narodne pjesme, A radi se o nedužnim narodnim pjesmama. Čeka voli naročito da hapsi imućne ljude, U pravilu onda iščezavaju svi predmeti od vrijednosti iz stanova. Postupak sa uhićenim upravo je užasan. Često je puta promatrano, kako su hapšenici, koji su prije uhićenja sakrili novac i predmete od vrijednosti, bili prisiljeni da odadu mjesto sakrivanja. Ukupan broj uhićenih u Estoniji cijenio se prije moga odlaska na nekih 10.000, to znači 1 posto cjelokupnog pučanstva. Samoubojstva iz očaja i straha pred uhićenjem nisu rijetka. Tako su počinile samoubojstvo slijedeće poznate ličnosti: supruga uhićenog generala Orasma, prijašnji ministar pravde Gabrel, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Röuk, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Tulse, gradonačelnik Ojaweski i još mnogi drugi. O strijeljanjima se ne izdaju nikakova saopćenja. Izgleda da na smrt osuđeni prije svoga smaknuća moraju da potpišu jednu izjavu o svom puštanju na slobodu. Taj se papir onda pokaže rodbini, koja se onda zanima za sudbinu uhićenog. Čeka se najvećim dijelom sastoji od Židova; barem je to tako u Estoniji. Svojih agenata ona imade svagdje. Žene, čiji su muževi ili sinovi uhićeni, sile se, da iskušavaju svoje poznanike i da ih denunciraju pod prijetnjom, ako se ne stave u takovu službu, da će njihovi uhićeni bliži biti strijeljani. Članovi “Narodne Samozaštite”, neka vrsta pomoćne policije, dužni su, da se međusobno nadziru. Prilikom moga odlaska iz Estonije već je bilo došlo tako daleko, da najbolji poznanici nisu više jedan drugom vjerovali. Prijatelji i rođaci nisu se više smjeli pouzdati jedan u drugoga. Moć boljševizma najvećim dijelom počiva na psihozi straha, koju širi čeka.