Stalnim napadajima tjeraju aeroplani našeg borbenog odjela neprijatelja u bijeg. Gdje god naiđu na njega, udaraju snažno i bez milosrđa. Neprijatelj se ogorčeno brani, ali ne može odbiti uništavajućih udaraca. Volja za pobjedom i hrabrost naših posada, nadmoć materijala odlučuju uspjesima. Eskadrila je danas u podne već bila prijeko. Sada po drugi puta ispunjava zadaću. Nalog glasi: “Uništenje kolone vozila na cesti od A. prema B.” Aeroplan tipa Junkers jurj najbržim lijetom u visini od jedva stotinu metara prema cilju. Tamo pred šumom, leži cesta, natrpana vozilima, njih trideset, četrdeset, pedeset i sve više. Nemože ih se prebrojiti, može biti oko stotinu kola, motoriziranih i upregnutih. Pilot pravi veliki zaokret. Sada leži cesta kao sivo-crni pravac točno pod nama. Naglo spuštanje za napadaj. Još u naletu je buka motora zaplašila kolonu. Kola se naglo zaustavljaju. Pojedina vozila pokušavaju zaokrenuti desno ili lijevo, da stignu na prazno polje, ali se konji plaše. Međutim ljudi skaču u jarke uz cestu, bacaju se potrbuške na pod; u to već padaju prve bombe. U niskom lijetu od dvadeset, trideset metara visine juri naš aeroplan uzduž ceste, zasipa kolonu bombama, paljbom topova i strojnih pušaka. Dolje započinje jača obrambena paljba; lagana protuaeroplanska artilerija, strojne puške i karabini. U kljunu našeg aereplana puca staklo. Negdje je pogođen. Hladan vjetar zviždi pilotu u lice. Ali on drži sigurno stroj, instrumenti su u redu. Naš aeroplan juri dolje uz cestu. Neprestano praskaju bombe, čitavi dijelovi kola lete po zraku, diže se prašina i blato, vozila, konji i ljudi se kotrljaju na stranu. Upravo kada smo prešli čitavu kolonu, potrošili smo svu municiju. Zadatak je izvršen s najboljim uspjehom.