U času, kada je sovjetski satnik skinuo odlikovanja sa svoje uniforme, da ih za uspomenu preda njemačkom vojniku, povukao je posljednji potez ispod svog dosadašnjeg života. Obračunao je sa sustavom, čiju je značku još nosio na kapi, i za koji je radio najbolje godine svoga života. Bio je to vrlo trijezan obračun. Satnika nije mučio nikakav osjećaj. Jer na koncu obračuna stajale su brze dobačene riječi zarobljenika: »Najkasnije do prosinca i tako će biti svršeno!« Bila je to jedina riječ zarobljenika, koja je ostala otvorena i izvjesna. Ta on je sam bio vojnik, i kao takav je znao, da, više ne može odlučivati o stvarima, već da one idu svojim tokom po jednom neizbježivom zakonu. I on se je podvrgnuo ovom zakonu. Zarobljenik bijaše sedam godina vojnik i častnik sovjetske vojske. Postepeno se penjao na više. Postigao je povjerenje svojih zapovjednika, postao je satnikom. No sada je sve svršeno. Sada je sve diktirala mržnja. U noći, kada više nije slušao zapovijedi da navali, već u kojoj se je predao, prekinuo je sve. U srcu satnika pojavila se mržnja, najprije kao sumnja, kao neki slabi plamenčić, i buknula je tek tada punom snagom, kad su mu politički povjerenici neprestano davali svoje upute, kada su u najbezizglednijem položaju govorili: »Pa. što je to, ako umire stotinu ljudi za Staljina!« Mržnja je još više porasla, kada je satnik vidio žene, koje su u teškom, nenaviknutom radu kopale šančeve za tankove, kada je vidio seljake, koji su hodali pognute glave i plašili se svojih vlastitih ljudi. No jednom mu je neki stari seljak, koji više ništa nije mogao izgubiti, otvoreno rekao u lice, da čekaju samo na Nijemce! I pukovnije se slomiše, jedna za drugom. Bijaše jedna od sama 53 čovjeka. Kada su se njemačke linije približavale, ovi su ljudi u ludilu tjerani na njih. I sve više rasla je volja u zarobljeniku, da napravi kraj. I kada je na večer dobio zapovijed, da opet izdaje dodijeljenu količinu od sto grama rakije svakom vojniku i da onda napada, svršio je konačno. I satnikje računao, što je još ostalo od svih tih brbljarija o odporu i navali. Računao ja i računao. No ništa nija ostalo, što bi zavrijedilo, da žrtvuje svoj život. Nije ostalo ni trunka vjere. Od rakije teško pijana, spavala je njegova malobrojna momčad i spavajući očekivala navalu. Da ovaj ostatak ostataka još jednom vodi protiv njemačkih položaja? No sada, kao da se u satniku nešto probudilo, nešto što je dolazilo iz one bolje prošlosti, kada još nije postojala nikakva sovjetska vojska. Satnik je jednostavno sam otišao u noć... U jutru se nalazio u njemačkom zarobljeništvu. Ovaj častnik bio je jedan od ono malo sovjetskih častnika, koji još razmišljaju o stvarima, i sami o sebi odlučuju. On je bio među rijetkim, koji je još znao procijeniti položaj, jer veći dio ovih častnika nije mogao izbjeći obračunu, što ga je nosila sama sovjetska značka, a to vrijedi za tijelo kao i za dušu.