Kada su Sovjeti u jeseni 1939. ušli u Lavov, pričvrstili su na katedralu veliki transparent, koji je naviještao: “Ne očekujte nikakvu pomoć od Boga ili cara; oslobodit će vas jedino vlada proletarijata!” Međutim, nakon nepune dvije godine, Sovjeti su opet protjerani iz Lavova. Ali izgleda, da su se i druge značajne promjene izvršile u njihovom carstvu. Londonska izvještajna služba širi slijedeću vijest: “U moskovskoj je katedrali održana služba Božja pod vodstvom patrijarhe Sergeja, na kojoj je sudjelovalo 27 svećenika i 12 tisuća ljudi. Nije se uopće više moglo naći mjesta, tako da su još u drugih 25 crkava održane službe Božje. Molio se je blagoslov za Ruse u ratu.” U kasnijoj jednoj vijesti razjašnjava tu činjenicu londonska izvještajna služba: “Pred crkvama leže ljudi, pošto više ne mogu ući”. A radio Boston kaže: “Katedrala je bila prepuna i tisuće osoba više nijesu mogle ući. Svećenici su molili blagoslov za branitelje čovječanstva.” Da boljševici u strahu pred osvetničkom sudbinom opet traže put k Bogu, zbog kojega su umorili tisuće ljudi, zvuči kao đavolska ironija, ali da dopuštaju još onom malom broju svećenika, koji je izbjegao sjekiri, da moli “za branitelje čovječanstva” i time misle na sebe, to je bogohulstvo. Religija nije nikada boljševicima bila nešto drugo, nego “opijum za narod”. U carističkoj Rusiji svećenika je bilo 295.000, kako javlja vjesnik “Bezbožnik” u vezi sa statistikom pučanstva. Danas se brojevi ne navode niti u vezi s brojanjem stanovništva. Kuda je nestalo tih blizu 300 000 svećenika, koji su bili u Rusiji još prije listopadske revolucije? Na to pitanje nije teško odgovoriti, ako se poznaje jedna točka programa boljševizma: “Potpuno iskorjenjenje reakcionarnog svećenstva.” Ne postoji nikakva sumnja, da je i ta točka programa provedena sa svom okrutnošću i bezobzirnošću, koja je oduvijek bila oznakom boljševičkih vlastodržaca, iako su objašnjene samo pojedine od bezbrojnih nevjerojatnih tragedija bivših ruskih svećenika. Dosta je spomenuti samo to da je biskup iz Vjatke nabijen na kolac, da su drugi, kao nadbiskup Salnikov, 1932. mučeni do smrti, da su nadbiskupa Agapita od Rostova pustili da umre od gladi u zatvorima, dok su nadbiskupa Arhangelska izjela gamad u zatvoru. Druge svećenike svlačili su zimi i polijevali tako dugo vodom, dok nijesu postali ledenim stupovima ili su bili živi pokopani ili rastrgani na komade, iznakaženi i tada umoreni. Najokrutnije se je postupalo s bivšim njemačkim svećenicima, od kojih nije gotovo ni jedan izbjegao smrti. U inozemstvo nijesu te vijesti prodrle, već iz “razloga prestiža”, jer se je tada, kako je poznato, pokušavalo igrati neku ulogu u Ženevi. Ipak su brojne pojedinosti došle u javnost preko bjegunaca, koji su pobjegli pred boljševičkom vladom. Da se boljševici sada uz sva ta umorstva stotine tisuća svećenika usude služiti misu za “pobjedu boljševičkog režima ima se tumačiti kao želja da u Londonu i Washingtonu probude utisak, da bezbožna Rusija nije tako ateistička, kako se to još ljudi sjećaju.