Kada je za Sovjetski savez Njemačka osvojila veliki dio Poljske, kada su sovjeti prigrabili daleke pokrajine Besarabije i Bukovine od Rumunja, kada su navalili na Finsku i uspostavili svoju silu u baltičkim državama, sovjetsko vodstvo je vrlo dobro znalo, da ova imperijalistička osvajanja u sebi kriju velike pogibelji. Ne može se zamisliti jedna osvajačka politika, upravljena prema dva mora, koja ne bi izazvala otpor, te prije ili poslije dovela do vojničke akcije. Tada je dakle Sovjetskom savezu bilo stalo do toga, da vlada Finskim zaljevom, zaljevom Rige i obalom Litve, kada se je, oslanjajući se na luke Batum, Sevastopolj i Odesu, dao na to da istisne Rumunjsku u ušća Dunava i čak da ospori Bospor Turcima, to su sve bili ciljevi, koji su jednog dana morali dovesti do vojničkog obračunavanja, kako se to ubrzo i dogodilo u Finskoj. Prije svega su sovjetski vlastodršci trebali biti svijesni toga da je Kaunas od Königsberga udaljen jedva kojih 200 kilometara i da se u litavskom prostoru ne može griješiti protiv utanačenja s Njemačkim Reichom, a da se ne stvore velike ratne opasnosti. Postojao je već od dulje vremena razlog za Sovjetski savez da položaj s vojničkog gledišta smatra vrlo ozbiljnim. To i u tom slučaju, kada bi Njemačka trebala još dulje vremena da prikupi sav onaj politički i diplomatski materijal, koji je Führera na koncu prisilio da oružanom rukom zaustavi rusku opasnost. Znakovi sve uže prijateljske veze između europskih država od Ledenog do Sredozemnog mora mogli su također vladi u Kremlju poslužiti kao ozbiljna opomena, da ne će samo Njemačka jednog dana biti prisiljena nastupiti protiv sovjetskog prodiranja na zapad, nego da su sve bolji izgledi za stvaranje usko povezane europske fronte od Finske preko protusovjetskih baltičkih država do Mađarske i Rumunjske, prema kojoj će Turska biti u najmanju ruku prijateljski neutralna. Ako se Njemački Reich, za vrijeme dok su se stvari razvijale prema sovjetskom planu, nalazio vojnički mnogo zaokupljen na europskom zapadu i osim toga ratovao na Blizom Istoku i u Africi, bile su vladi u Kremlju dane zaista sve predpostavke, da se barem s potrebnim mirom i opreznošću spremi i postavi sovjetsku armiju u stanje potrebnog naoružanja. Tim više bezgranično je danas u cijelom svijetu začuđenje povodom teških propusta, koje je skrivila sovjetska vlada na vojnom polju. Moskovski krugoval je prvih dana rata objavio, da će u najskorije vrijeme i to koncem kolovoza, vojska biti opskrbjena potrebnim tehničkim pomagalima i topovima, što je u stvorenom položaju upravo nepojmljivo. Isto je tako nerazumljiv govor jednog kozačkog zapovjednika na moskovskom krugovalu. Kada se tu čulo o konjaničkim odjelima, koji će njemačku vojsku pretvoriti u prah, to je izazvalo živo sjećanje na onaj srpski konjanički napadaj, za kojeg se držalo da je zaista zadnji ovakav anakronizam u ratnoj povijesti. Međutim se sa začuđenjem mora uvidjeti, da se sovjetsko vojno vodstvo o njemačkoj vojsci, njenim borbenim sredstvima i na činu njene borbe ne razlikuje u shvaćanju od starih srpskih generala. Razlika je jedino u tome, što spomenuti srpski generali nisu imali mnogo razloga da prouče u tančine savremeni rat. Kod sovjetskog vodstva međutim ovakve zastarjelosti izgledaju upravo nevjerovatne. Ako se sjetimo, da je u Moskvi još 1934. izašla u divot-izdanju s mnogobrojnim ilustracijama knjiga pod na slovom “Crvena seljačka i radnička vojska”, u kojoj se nalaze sjajne fotomontaže izazivajući utisak da tu postoji jedna tehnički do u tančine izgrađena najmodernija vojska s oklopljenim vlakovima i tankovima, koji plivaju, onda se samo od sebe nameće pitanje: kako je sovjetska аrmеја već poslije nekoliko ratnih dana izazvala toliko nepovoljan utisak. Zar ova vojska nije bila najmodernija na svijetu? Zar nije ona iznašla taktiku padobranaca i zar nije, kako je to sovjetska promičba tvrdila, imala cijele divizije ovog novog roda oružja? Zar nije stanje ove vojske upravo posljednjih godina znatno poboljšano, kada je ta nova politika prema zapadu nalagala? Umjesto toga, uz njemačke komunikeje, dolaze i vrlo čudnovati londonski komentari, koji nisu najlaskaviji za sovjetsku vojnu silu i njene u najvećoj tajnosti držane mogućnosti. Bojnik Allan Murray misli na londonskom krugovalu, da o sovjetskoj ratnoj mornarnici nije poznato ništa ili vrlo malo, “ali je doduše nevjerojatno”, kako on veli, “da će se sovjetskoj mornarici pružiti kakva mogućnost za operacije na moru.” Ako se pomisli na veličinu sovjetske mornarice i njemački položaj u Istočnom moru, onda je engleska nada u rusku snagu svakako vrlo mala. O sovjetskoj vojsci misli engleski vojni stručnjak, da ona njemačkoj vojsci može suprotstaviti 140-160 divizija. Ali dodaje: “Sumnja se, da su sve ove jedinice moderno opremljene i da su u stanju djelovati.” Ni ovo predviđanje uspjeha nije osobito pozitivno. Po mišljenju ovog stručnjaka postoje za sovjetsku kopnenu vojsku i mornaricu zajedno oko 10.000 zrakoplova, od kojih se međutim samo 5000 može smatrati sposobnim za prvu liniju. Englez i tu dodaje: “Mogu si predstaviti, da mnogi od ovih strojeva više nisu moderni.” Ako ova ocjena vojne snage novog saveznika bude točna, to će prorečena sovjetska ratna proizvodnja do kolovoza po svoj prilici zakasniti. Na temelju balkanskih iskustava također je vrlo teško vjerovati u one vojničke materijalne pomoći, koje su Engleska i USA obećale Rusiji. Njemačka vojska je na sjeveru, zapadu i istoku Europe dala dokaza onog što može, stanja svoje izobrazbe i svoje pune spreme i opreme. Izgleda, da Sovjetski savez nije vodio dovoljno računa o ovim činjenicama i da je mislio da se može voditi jedna protunjemačka politika bez konačne vojne odgovornosti. Događaji i opet pokazuju koliko je teško izvan Europe pravilno i točno ocijeniti njemačku vojsku i vlastite mogućnosti borbe protiv nje.