Kako Churchillova vlada, tako je i vlada iz Washingtona obećala sovjetima svaku pomoć u ratu protiv Njemačke. Određena obećanja SAD Rusiji su bila povod službenog upita sovjetske vlade u Washingtonu. Američki državni podtajnik Sumner Wells je objavio taj upit sovjeta o mogućnosti odašiljanja američkog ratnog materijala, ali je mudro izbjegavao daljnje saopćenje o obvezama te pomoći. Rusija je upućena na pomorski put za dovažanje tog američkog materijala. Dužina tog puta, koji vodi kroz područje japanske ili njemačke vojne sile, čini veće transporte ovisnima o velikoj tonaži. Takva transportna mornarica ne stoji Rusima na raspolaganju u lukama Dalekog Istoka. Amerikanci je sigurno ne će staviti na raspolaganje s obzirom na svoje velike transportne potrebe i poteškoće plovidbe. U toliko ne će ulazak Sovjetske Rusije u englesko-američku frontu ništa promijeniti na tradicionalno lošim prilikama rusko-američkog trgovačkog prometa. Položaj SAD kao trgovačkog partnera Sovjetske Rusije već je godinama najbolnija točka sovjetske vanjske trgovine. Nije bilo gotovo nijednog govora na stranačkom kongresu i nijednog od brojnih ruskih “memoranduma” o unutarnjem i vanjskom položaju privrede, a da se nije kudilo “manjkavo razumijevanje SAD” i pridavala krivnja radi nezadovoljavajućeg stanja izmjene dobara “kapitalističkoj požudi za dobitkom” američkog novčarstva i industrije. Jedan od posljednjih ruskih memoranduma vanjske trgovine, koji je istraživao jednostrani značaj rusko-američkog robnog prometa, nije znao ništa drugo ustanoviti, nego da bi privrednici u SAD doduše bili rado izvozili američku robu u Rusiju, jer je taj izvoz donosio američkoj trgovini i industriji sigurne dobitke, ali da je uvoz sovjetske robe uvijek novim sredstvima spriječavan. Kod toga je uvijek bila izlikom kritika niskog monopola vanjske trgovine. Dok su američke tvrtke stalno izrabljivale ovisnost Sovjetske Unije o uvozu američke industrijske robe, nisu bili samo zastupnici ruske robe u SAD, nego i ruski inženjeri i zastupnici, koji su putovali u New-York radi kupovanja strojeva i oruđa, tjednima zadržavani i podvrgavani u Ellys Islandu nečasnim odredbama useljavanja. Sovjetskoj je Uniji bila teška odluka, kada je godine 1939., bez obzira na svoje brzo naoružavanje i na svoju potrebu uvoza industrijskih strojeva i oružja, obustavila američke dovoze. Odluka nije učinjena svojevoljno, nego pod pritiskom nedovoljnih sovjetskih mogućnosti odašiljanja u SAD. Već u jeseni 1937. morao je upravitelj sovjetskog “Amtorg Trading Corporation” ukazati na skrajnje sporo odašiljanje sovjetskih pošiljki, koje je “djelomično uslovljeno visokim američkim zaštitnim carinama” i koje stoji u opasnoj suprotnosti prema “povoljnom razvoju sovjetskih naloga”. Jer pomoću američkih industrijskih pošiljki pokušavali su sovjeti provesti izgradnju vlastite industrije naoružanja, a ukazivali su radi unutarnje-političkog opravdanja uvijek ponovno na Lenjinovo načelo. Davati povlastice kapitalističkim zemljama, da bi dobili što brže velike pošiljke, i da bi pomoću tih pošiljki tim brže postali neovisni o kapitalističkom inozemstvu. SAD su temeljito izrabile te povlastice. Postale su najvećim izvoznikom, a nisu primale s ruske strane niti približne protuvrijednosti. Prema ruskoj statistici vanjske trgovine za 1938., stajale su SAD s pošiljkom od 405.9 milijuna zlatnih rubalja na čelu ruskih snabdjevača, ali su od Rusije kupovale samo za 96,7 milijuna zlatnih rubalja. Ruski pasivni saldo od 309,2 milijuna znači tim više, jer su sovjeti morali plaćati sve svoje narudžbe u SAD, radi neriješenih ruskih predratnih dugova, u zlatu ili devizama. U godinama 1922. do 1936. dostigao je aktivni saldo u korist SAD iznos od preko pola milijarde dolara. Sovjetskoj je Uniji također slabo koristilo, kada je kao rezultat na svoje prigovore u ljetu 1937. dobila neograničeno prvenstvo na američkom tržištu i zato obećala daljnje povećanje uvoza. Dok je prema izvještaju za tu godinu američkog “Machine Toole Builders Association” išlo 43,3 posto njihovih narudžbi iz inozemstva za strojeve u Rusiju, ostalo je kod navoda ruskog memoranduma za vanjsku trgovinu, da je “vlada SAD sprječavala, što je više mogla, uvoz sovjetske robe i tako je izvoz iz SSSR u SAD bio 4-5 puta manji nego li uvoz”. Na temelju najjačeg privatno-gospodarskog i političkog nepovjerenja iskoristile su SAD svim silama sovjetsku ovisnost od uvoza, a da nisu dale sovjetima spomena vrijedne povlastice na američkom tržištu. Sovjetski poziv za privrednu pomoć izaziva u Americi samo još politički određenu gestu. Svoje ratne potrebe i svoje ratne troškove će Sovjetska Unija - u tome dijeliti sudbinu svih engleskih saveznika - morati likvidirati na vlastiti račun.