Ovaj zanimivi članak napisan je još prije prodora kroz Staljinovu liniju i mi ga objavljujemo, jer svjedoči za smišljenost njemačkih operacija i za jedinstvenu logiku događaja. Sadašnji rat izazvan od Engleza, postao je ideološkim ratom. Radi se o odlučnoj borbi između nacionalnog socijalizma i međunarodne moći novca, pod čijim jarmom žive ne samo takozvane demokracije, nego isto tako i boljševički vlastodršci. Kad je Njemačka pobijedila Poljsku upleo se Staljin i zahtijevao istočnu polovicu Poljske, malo zatim priključi Baltik i otme Besarabiju. Bez razloga počeo je ratom Finske, kojoj otme vojnički vrlo značajni komad na istočnoj i jugoistočnoj granici i tvrđavu Hankö na Finskom zaljevu. Od jeseni 1939. Sovjetski je savez gurao na zapad diviziju za divizijom i to one čete, koje su bile najbolje i najsuvremenije izučene i opremljene, broj uzletišta na čitavom bojištu od Besarabije do Estonske podeseterostručuje i sve jasnije pokazuje - usprkos svih demantija - volju za prepad. Njemačka je morala gutati boljševička iznuđivanja, da bi imala slobodna leđa u svojoj borbi sa zapadnim silama. Prigodom balkanskog rata Vođa Reicha je počeo postepeno pojačavati njemačku obranu na Istoku. Kad je njemačka uhodarska služba točno ustanovila prostor i snage boljševičke koncentracije, pristupio je Vođa Reicha nakon svršetka balkanske vojne protumjerama, kojima je pretekao navalne namjere Sovjetskog saveza za više tjedana. Dana 22. lipnja udarile su njemačke čete posve neočekivano i iznenadno u sovjetske vojske, koje su se još uvijek nalazile u razdoblju gomilanja. Istodobno su se probijale brze čete, dok je zrakoplovstvo pustošilo sovjetska uzletišta i haračilo među sovjetskim lovcima. Razbijene su ceste, željeznice, uzletišta i na čitavo područje gomilanja sovjetskih vojsaka padali su s neba smrt i užas. Genijalna strategija Vođe Reicha, koja se oslanjala na izobrazbu i opremu njemačkih vojnika, prokušanih u brojnim bitkama, na njegov polet i elestičnost njemačkih načina napadanja i na pripravnost svih zapovjednika od generala do razvodnika, da preuzme odgovornost, sve je to neizmjerno premoćno nad neprijateljem. Poznati su jedinstveni uspjesi borba. Oni su nova remek-djela idealne strategije uništavanja. Zapečaćena je sudbina brojnih boljševičkih divizija kao i velikog dijela boljševičkog zrakoplovstva. Velike obuhvatne bitke kod Bialystoka i Minksa, donijele su pobjedu, koja je prema krvavim gubitcima neprijatelja, zarobljenicima i plijenu u topovima i tankovima ponizuje znamenitu bitku kod Tannenberga na običnu borbu. Boljševici bježe prema istoku - u koliko nisu opkoljeni. No njihov bijeg zadržavaju od njemačkog zrakoplovstva razbijene ceste i željezničke pruge i uvijek iznova pretiču njemačke brze čete bježećeg neprijatelja, kojeg opkoljavaju i u suradnji s pješačkim divizijama u pozadini hvataju i uništavaju. Pri tome su prekinute sve veze između pojedinih dijelova ruske oružane sile. Boljševički maršali o čijim se sposobnostima još ne može dati sud, vjerovatno ne će biti u stanju, da obavijeste potučene vojske. Ni vodstvo ovih vojski, još nije dokazalo, da je nešto naučilo u pogledu brzine i okretnosti svojih odluka, ako ih usporedimo sa svjetskim ratom. Samo jedno su Sovjeti naučili iz proučavanja njemačke taktike, a to je primjena tankova u navali, što su Francuzi u mnogo slučajeva propustili. Sovjetske su tankovske postrojbe pokušavale razbiti obruč. Zajedno s drugim oklopljenim postrojbama, koja su dozvali, napadaju otvoreni njemački bok. Osobito iskorišćuju svaku mogućnost, gdje bi mogli napasti njemačke kolone. Oni doduše u tome ne postizavaju nikakve odlučne uspjehe. Staljin se pokušava tješiti usporedbom s pohodom Napoleona i sa svjetskim ratom, kad je ogromna veličina zemlje onemogućila njeno uništenje. No ovo su šepave usporedbe. Vođa Reicha je pošao posve novim putevima, koji se ne mogu sporediti s putovima svjetskog rata. Tada je zapadno bojište vezalo glavninu njemačke vojske, tada nije bilo ni brzih četa ni suvremenog zrakoplovstva ni današnjeg načina obavještavanja. Još manje se ovaj pohod može usporediti s Napoleonovim pohodom. Boljševici, koji prenagljeno bježe, nadaju se koristi od Staljinove linije, koja se proteže od Odese do zapadno od Lenjingrada. Oni ne će imati vremena, jer su njemačke čete ovu liniju istočno od Minska prije dostigle od ruskih četa. Na dragim mjestima njemačke će čete također stići ili prije ili istodobno, a moguće i tik za ruskim četama. Što se može spasiti od 160 divizija u ovoj Staljinovoj liniji i koliko imade prihvatnih četa u njoj, vjerovatno ne će biti osobito sposobno da se brzo može organizirati u jedinstvenu obranu. Zar se obzirom na brzinu događaja još može govoriti o boljševičkoj taktici? Jedino se mora priznati, da se neprijatelj na mnogim mjestima borio izvanredno uporno. Često je u bunkerima izdržao do posljednjeg čovjeka, zato što ga je tamo zatvorio politički komesar. No on se također borio s drveća i iz razvalina kuća, za što je odgovoran Staljin, koji sam izgleda, da polaže najveću nadu u pojedinog čovjeka u vojevanju iz busije, svakako polaže u takvo ratovanje veću nadu, nego li u veće postrojbe. Staljin razdražuje najgore instinkte pučanstva, kad od njega traži čak samoubilačko uništenje žetve. Koliki od Sovjeta ratuju iz uvjerenja za boljševizam, a koliki bi radije danas, nego sutra otresli boljševički jaram, ne može se još ustanoviti zbog toga, što je Sovjetski savez bio toliko otsječen od ostalog svijeta. Takvo raspoloženje postoji sigurno u Ukrajini i u Baltiku. No upravo ova odrezanost od ostalog svijeta pokazuje, da boljševici mnogo toga trebaju sakriti. Činjenica, što je kod Minska do sada, nakon streljanja političkih komesara preteklo već 72.000 Rusa, glasno govori protiv boljševizma. Vođa Reicha međutim znade, da je svaki Nijemac pripravan žrtvovati svoj život za njega i za njegov Velikonjemački Reich.