Već dulje vremena proučavaju najživahnije vlada i narod Sjedinjenih Država Amerike pitanje, na koji bi se način najsigurnije odnosno uz najmanje gubitke dopremala američka pomoć Velikoj Britaniji. Nije donesena odluka o pravim konvojima, u kojima bi zaštitu brodovlja preuzeli američki ratni brodovi. Za sada se zadovoljavaju ophodnjama. Nedavno je predsjednik Roosevelt navijestio da se ophodnje američke ratne mornarice ne će slati samo na sjeverni, nego također na južni Atlantik. Time se Sjedinjene Države Amerike izravno i djelatno ukopčavaju u rat, jer svrha ovih ophodnja može biti jedino motrenje njemačkih ratnih brodova na Atlantiku i dojavljivanje Englezima. Radi se o posve novom načinu pomaganja jedne prijateljske zemlje. Takav način još nije postojao u povijesti pomorskog rata. Između Njemačke i Sjedinjenih Država Amerike ne postoji ratno stanje. No držanje američke vlade nema ništa zajednički s pojmom neutralnosti. Predsjednik Roosevelt sebi uzima prava, koja naliče ratnim djelima i koja mora njemačka mornarica pratiti najvećom pozornošću. Veliki admiral Raeder nazvao je u izjavi za japansku agenciju Domei dne 26. svibnja o. g. američke atlantske ophodnje, vrlo ozbiljnom stvari. Ove ophodnje nalažu zapovjednicima njemačkih borbenih snaga ogromnu odgovornost i izazivaju opasnost ratnih zapletaja na Debelom moru. Izgleda da predsjednik Roosevelt želi takve zapletaje, jer je do sada uzaludno tražio razloge za rat, jer američki narod za sada - kako izgleda - ne pokazuje dovoljno raspoloženja za ratovanje. Izgleda, da je ovo neraspoloženje u posljednje vrijeme čak poraslo. Ratni huškači u Sjevernoj Americi traže sada sve odlučnije preinaku sustava ophodnja u neposrednu pratnju ratnih brodova. Roosevelt još oklijeva, da dade takvu zapovjed jer zna, da pratnja ratnih brodova znači pucanje, što je ustanovio veliki admiral Raeder u svojoj izjavi. Pomorsko ratno pravo poznaje doduše osobite slučajeve “neutralnih pratnja” ratnih brodova. Neutralni ratni brodovi jamče, da ne voze kontrabandu. Koji američki pomorski zapovjednik može čistom savješću preuzeti takvu odgovornost, kad se jako ugrožavani pomorski transporti vrše samo zato, da se uzdrmanom britanskom carstvu donese ratni materijal svake vrste. Uostalom u prijašnjim pomorskim ratovima zaraćene države nisu dopuštale neutralne pratnje (konvoje) kao što je na pr. Engleska u svjetskom ratu bez daljnjega odbila takav upliv Nizozemske. U današnjem ratnom položaju, Njemačka bi američke konvoje morala zbog držanja istih prema Velikoj Britaniji i Njemačkoj smatrati mjerom za skoro izazivanje otvorenog ratnog stanja. Odgovornost za sve posljedice, a napose za uvlačenje drugih naroda u sukob od kojega se žele držati udaljeno, pala bi isključivo na Sjevernu Ameriku, a u prvom redu na predsjednika Roosevelta. Sjedinjene Države Amerike pokušavaju se na nadasve čudnovat način priključiti “bitci na Atlantiku”, pa zbog toga već bacaju požudne poglede na Azore i na Kapverdske otoke, što je u Portugalu probudilo odlučnu volju za obranu. Osim toga jasno pokazuju najnovije javne izjave mjerodavnih članova japanske vlade, da je zemlja izlazećeg sunca čvrsto odlučila poći putem obveza iz Trojnog pakta. Rooseveltova nada, da bi pomoću pomorskog sukoba brodova njegove ophodnje i njemačkih ratnih snaga, Njemačku mogao žigosati napadačem i njoj prišiti odgovornost za rat, unaprijed se izjalovila. Japan nije dopustio nikakvu sumnju, da će u svakom slučaju zauzeti svoje mjesto na strani sila osovine i da će poći u rat, ako bi bilo koja mjera za zaštitu engleskih transporta dovela do ratnog stanja između Njemačke i Sjedinjenih Država. Japan dakle već danas smatra Roosevelta jedinog krivca mogućeg proširenja rata. Također Mussolini je u svom velikom govoru od 10. lipnja žigosao ratno huškačko držanje vlade Sjedinjenih Država i napose je dokazao, da njeno formalno stupanje u rat ne bi bitno promijenilo sadašnji položaj. Može se predmjevati, da bi stupanje Amerike u rat ovu prisililo, da svoje i glavne snage baci na Atlantik, gdje bi prema mogućnostima podupirale engleskog saveznika. Nadasve je veliko pitanje, da li dosadašnje naoružavanje dostaje za istodobni nastup protiv Japana. Dovršenje mornarice za dva Oceana nailazi na sve veće poteškoće, a može uslijediti najranije 1946. godine. Zar se Roosevelt nada, da će rat moći tako dugo odgađati? - (Copyright by “Vox Gentium”, 1941)