Vođe ruskog prevrata nisu se mogli nadati, da će njihova židovsko-boljševička revolucija naći odziva kod časnika carske vojske. Morali su dakle pokušati dati vodstvo vojske u druge ruke, svojim pristašama, koji su bili vojnički iskusni i isključiti časnike carske vojske. Započela su bestijalna umorstva. Samo je nekolicini viših časnika uspjelo pobjeći u inozemstvo. Tisuće časnika je pogubljeno, većinom u najgorim mukama. Samo su nekoji mlađi časnici bili primljeni u boljševičku vojsku, a jednom od njih, Tuhačevskom, uspio je čak i uspon do vojskovođe. Časnik careve garde, ratni zarobljenik u Stralsundu, od kuda je nevjerojatnom hrabrošću pobjegao i stigao u Petrograd, upravo na početku Lenjinove vlade, Tuhačevski se je stavio na raspolaganje revoluciji. U borbama protiv bijelih generala i protiv Poljaka ubrzo se je uspeo do časti zamjenika povjerenika za rat uz Vorošilova. No Staljin јe u njega posumnjao i dao ga ustrijeliti na zahtjev Vorošilova, koji je u tom nesumnjivo najnadarenijem i najboljem vojniku boljševičke Rusije vidio svojeg suparnika. Ruska je vojska prevratom i uklanjanjem starih iskusnih časnika, a naročito uvađanjem političkih povjerenika, koji su huškali protiv časnika, postala potpuno nedisciplinirana. Vojnici su si mogli sami birati svoje časnike i opet ih skidati, ako im se nisu sviđali. Nije bilo dužnosti pozdravljanja, pače časnici nisu imali prava da nose oružje izvan službe. Nijedan se časnik nije mogao istaći, a da ne bi bio odmah zlo opisan kod političkog povjerenika. A to je značilo odpust iz službe, a često deportaciju ili smrt. VOROŠILOV Tadašnji ratni povjerenik Sovjetske Unije, Vorošilov, već je dugo shvatio svojim praktičnim duhom, da tako ne može dalje ići. Započeo je jačati položaj časnika i podizati njihov ugled naprama političkim povjerenicima. Rat protiv malog naroda Finaca dokazao je manjkavosti boljševičke vojske. Međutim ni sam Vorošilov nije više uživao potpuno Staljinovo povjerenje. Morao je položiti najvišu čast u sovjetskom izgrađivanju vojske i vodi danas kao najviši zapovjednik ruske čete na sjeveru u borbi protiv njemačke vojske. Taj vojskovođa Vorošilov, po zanatu bravar, 60 godina star, rodom iz područja donskih kozaka, bio je za vrijeme svjetskog rata boljševički agitator, fascinirajući pučki govornik, i odmah nakon prevrata general, a uskoro zatim najviši zapovjednik boljševičkog konjaništva protiv slabo naoružanih bijelih odjela, nad kojima je postigao jevtine triumfe. To je čovjek bez vojničke izobrazbe, ali naglog temperamenta i nesumnjivo snažne energije. U koliko je on strateški i taktički bio pravi vođa svoje vojske, teško je prosuditi. U njegovom se je stožeru nalazio pravi general konjaništva carske vojske Kljnjev, i gotovo izgleda, kao da je on bio duhovni otac taktike, kojoj energija Vorošilova i Budjenijeva hrabrost zahvaljuju svoju slavu. Vorošilov je uvijek bio više nacionalni Rus nego li internacionalni boljševik. To je vjerojatno i Staljina ponukalo, da mu oduzme najvišu čast ratnog povjerenika, ali da upotrebi njegovu energiju na položaju zapovjednika vojske u borbi. Može se predmnijevati, da će Vorošilov najoštrijim sredstvima držati na uzdi već jako oslabljenu rusku vojsku, u koliko još uopće može prenositi snagu svoje volje na svoju vojsku, nakon što je opkoljenjem dviju njegovih armeja već u prvim tjednima rata prekinuta svaka obavještajna veza. TIMOŠENKO Trud Vorošilova da podigne disciplinu nastavio je s većim uspjehom njegov nasljednik u službi ratnog povjerenika, maršal Timošenko, sada zapovjednik srednjeg dijela ruske fronte. Njemu je uspjelo potpuno isključiti političke povjerenike, bitno podići ugled časnika, i uvesti mnogo strožu disciplinu. On je čovjek snažne volje, bio je u borbama s bijelim proturevolucionarcima ponajprije zapovjednik divizije pod Budjenijem, kasnije u istoj osobi pučki povjerenik i zapovjednik konjaničke armeje. Za vrijeme zaposjedanja onog dijela Poljske, koji je pripadao Rusiji, bio je vrhovni zapovjednik, a u finskom ratu zapovjednik armeje. Uz svoju energiju posjeduje bistar razum i prokušani dar za organizaciju, i uopće je sposobniji od svojih predšasnika. Star je tek 46 godina i potječe iz radničkih krugova. BUDJENIJ Već prije spomenuti maršal Budjenij, sad zapovjednik ruskih snaga na jugu, bijaše u borbama protiv bijelih generala zapovjednik I. konjaničke armeje pod Vorošilovom i ratna je slava obojice međusobno usko vezana. I Budjenij je pustolov prvog reda, stari narednik carske vojske, slavni jahač petrogradske jahačke škole, nesavladive hrabrosti i divlje žeđi za uspjesima. Ta tri čovjeka, Timošenko, Vorošilov i Budjenij, vrlo su si slični: ljudi sa zdravim ljudskim razumom, otpornog zdravlja i fanatične energije, visoko cijenjeni u čitavoj boljševičkoj vojsci, ali bez naročitih kakvoća vojskovođe. ŠAPOŠNIKOV U tom pogledu stoji vjerojatno mnogo više maršal Šapošnikov, poglavar glavnog stožera boljševičke vojske. Ali ne zna se više o njemu, nego da je izašao iz carske vojske kao časnik glavnog stožera i prešao u boljševički tabor, gdje se je politički uvijek držao u pozadini. Izgleda, da je on jedan od najnaobraženijih časnika sovjetske Rusije, i zato mu je radi pomanjkanja konkurencije bilo razmjerno lako popeti se do svog sadašnjeg visokog položaja. Na koncu je još maršal Jegerov, koji također potječe iz carske vojske, ali je već prije svjetskog rata bio poznat kao revolucionarac i odstranjen iz vojske. Svoj uspon zahvaljuje prijateljstvu sa Staljinom iz borbi protiv bijelih. O glavnim generalima koji rade pod vodstvom spomenutih vojskovođa znade se vrlo malo! U njemačkom smislu izobraženih stožernih generala ne će biti velik broj. Ali se mora računati s time, da se među njima nalaze mnogi mladi, častohlepni, energični i fanatični vojnici, koji će se najoštrijim sredstvima suprotstaviti padanju morala u sovjetskoj vojsci i zadržati još na ruševinama veliku snagu otpora.