Prevlast stare Europe nad ostalim dijelovima svijeta bila je prije svjetskoga rata tako prirodna, da se u nju uopće nije sumnjalo. Stoga se nije ni opažalo, da je to zapravo bila engleska prevlast. Аli Englez nije nikada u svojem velikom kolonijalnom carstvu zastupao Evropljanina, nego uvijek samo Engleza. Mnogo bliži mu je bio prekomorski Englez, kao i Amerikanac, nego li svaki član kojeg drugog europskog naroda. Engleski je đak mnogo bolje poznavao prilike u Australiji i sjevernoj Americi, nego li u Njemačkoj ili u nordijskim državama. Tako je Europa vjerovala, da putem Engleza posjeduje kulturno svjetsko gospodstvo, koje u stvarnosti nije nikada posjedovala. Englez se je odrekao Europe i mobilizirao je sad svjesno sad opet nesvjesno prekomorske narode protiv Europe. Ulaz Amerike u svjetski rat značio je izmjenu prijašnjih vrijednosti. Ne osvrćući se na prirodne posljedice Monroeve doktrine nastupila je Amerika protiv povijesnog središta našeg kontinenta. Neprirodno pomicanje unutarnje-europske bilance sila, koje se je oslanjalo na Ameriku, zapečaćeno je u Versaillesu. U to vrijeme opadanja za Europu - kada su mnoge novo stvorene europske države de facto zauzimale položaj engleskih “kolonija” - nije se rodila samo nova njemačka nacionalna svijest, nego također i europska. Njemačka svijest je rasla brže i mogla je za kratko vrijeme naći svoj oblik, velikonjemački totalitarni Reich; europska se je razvijala polako, ali i ona ima također svoj čvrsti, vlastiti korjen. Da se postigne nešto veliko, mora se mnogo i žrtvovati. Tako i nova europska svijest zahtijeva, da se žrtvuje duh podijeljenosti, kojega se je dugo smatralo nečim velikim. Narodi ne trebaju napustiti svoje posebnosti, ali moraju naći svoj pravi stav prema cjelini. Tada će također imati korisne plodove od te cjeline. Ali nova Europa će prema pravoj povijesnoj predaji biti germansko-romanska, a onim manjim ugrinskim i slavenskim narodima, kojima je germanska državna predaja i germanska kultura vrijedno nasljedstvo, dat će se također dostojno mjesto u njihovom povijesnom prostoru. Versailleska Europa ima neku sličnost sa raskomadanom Grčkom poslije Perikla. Svjetsku vrijednost postigla je Grčka kultura tek nakon što je Filip Macedonski prebolio grčki partikularizam. Samo tako su bila moguća djela Aleksandra Velikoga. Snažne razmirice nijesu se mogle sasvim izbjeći niti sada, kao ni za vrijeme Filipa. Često je otpor počivao na manjkavoj uviđavnosti, ali često bijaše također plod časti i ponosa. Preko toga se ne smije prijeći, jer to spada u tragiku, koja je nerazrješivo vezana s povijesnim događajima. Sva se pitanja moraju razčistiti i ponajprije se mora preboljeti duh trgovčića, a na njegovo mjesto mora stupiti duh proizvodnje i stvaralačkog rada. I tehnika, koja još uvijek previše podsjeća na staro, mora se nanovo oblikovati. Duh mora prožeti materiju - također i privrednu. Suborac mora prije svega biti europska svijest. Kao vodeća europska država preuzima Njemačka jedinstvenu odgovornost pred poviješću. U susjednih prijateljskim zemljama postoji mnogo veselja za stvaranje. Ali potrebna je prava dobra volja, da se to veselje za stvaranje pokrene i poveća. Na prava mjesta moraju doći pravi ljudi, i to na čitavom pravcu! Europa ne smije u budućnosti više biti ničija trgovina. Ona mora postati živom stvaralačkom jedinicom unutar koje se dobro osjećaju pozitivni elementi europskih naroda. Tako će Europa postati reformator svijeta.