Premda su budući politički oblik Europe može nazrijevati tek u grubim obrisima, ipak sve ukazuje na to, da će nova Europa još više nego do sada sačinjavati privredno jedinstvo. No budući da je većina europskih država agrarna, to se već danas razpoznaje važnost poljoprivrede u novoj kontinentalnoj Europi. Što u nacional-socijalističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji već donosi velike plodove, naime narodna agrarna politika, morat će vrijediti i za novu Europu, ako hoće da joj opstanak bude trajan. Europa mora ostati agrarni kontinent, ili bolje rečeno, mora se tako izgraditi. U velikoj mjeri postoje mogućnosti za to. Ako izostavimo Njemačku i Italiju, pokazuju nam druge zemlje i države, da se agrarna proizvodnja može još mnogo podići. Prema proračunu moglo bi na pr. danas zemljište u Francuskoj prehraniti osim 42 milijuna stanovništva još 35 milijuna ljudi, kada bi ratarstvo bilo isto tako intenzivno kao u Njemačkoj. U nordijskim se državama može agrarna proizvodnja također povećati, ako se učine plodnima močvare, livade i neplodno tlo, ako se navodnjavanjem dobije nova plodna zemlja, ako se meliorira tlo. Velikih rezerva za ratarsku proizvodnju pruža jugoistok. Tu je za povećanje agrarne proizvodnje prije svega potreban veći broj gospodarskih strojeva. Potreba se Rumunjske samo za poljodjelsko oruđe procjenjuje na preko 11 milijardi leva. Gotovo isti izdaci potrebni su i za druge jugoistočne države. U godinama 1930-1934. je u Rumunjskoj poževeno 9,8 dz žitarica po ha, naprotiv u Njemačkoj oko 19 dz. Slično vrijedi i za druge države jugoistoka. Iz toga proizlazi, kako još velike rezerve proizvodnje postoje na Balkanu, koje se mogu izrabiti povećanjem priroda po hektaru. U Švicarskoj se već danas namjerava podvostručiti tlo za obrađivanje na račun livada; u Holandiji se agrarna proizvodnja može povećati daljnijm isušivanjem Zuiderskog jezera, kao i pretvorbom pašnjaka i neplodnog tla u zemlju za obrađivanje. Isušivanjem močvarnih i preplavljenih područja, drugdje opet navodnjavanjem, dadu se u Španjolskoj upotrebiti za ratarstvo velika područja, može se povećati prirod, a isto se tako u Portugalskoj mogu pretvoriti zamuljene nizine u plodno tlo. Je li Europa sposobna primati tu povećanu proizvodnju, ili iz toga proizlaze možda poteškoće prodaje tih proizvoda? Na to se pitanje može odgovoriti time, da je ukupni uvoz Europe iznosio po prilici 20 do 25 milijardi RM godišnje, što je upravo dva puta toliko kao vrijednost čitave svjetske proizvodnje pšenice, kod čega se još mora uzeti u obzir, da će se potrošak još povećati. Dakle ne će biti poteškoća prodaje, isto tako ne će štetovati radi povećanja agrarne proizvodnje niti trgovina i industrija. Jer što više seljak proda, tim ima većeg dohotka. Na taj će način poljoprivreda doći u položaj, da preuzima sve veće količine industrijskih proizvoda, kao gospodarskih strojeva, gnojiva, građevnog materijala, domaćeg oruđa i odjeće. Tim povećanjem kupovne snage postat će poljodjelstvo najjačim stupom domaćeg tržišta, što je više industrija kod prodaje svojih proizvoda upućena na nesigurnu konjunkturu izvoznih tržišta, tim su teže posljedice kod zastoja prodaje u inozemstvo. Ogromna je idejna i biološka vrijednost, koju će dobiti nova Europa, ako postane agrarnim kontinentom. Povijesno iskustvo uči, da narod dolazi u ozbiljnu opasnost onda, ako je udio gradskog stanovništva čitavog naroda veći od udjela seoskog stanovništva. Ako se ukloni nepravedni odnos između udjela ratarstva u narodno-gospodarskom radu i njegovog udjela u narodnim dohodcima, samo će od sebe nastati “bježanje u grad”, zemlja tada naprotiv pruža zaposlenje većem broju ljudi, koji bi inače možda ostali nezaposleni. Brojčano jače seosko stanovništvo daje biološki sastav svakog naroda. Brojne i duboke su dakle prednosti pojedinih naroda Europe, koje će se pokazati onda, ako stupe u to novo uređenje. Protek sadašnje borbe daje već sada Njemačkoj i Italiji pravo, jer su pravovremeno upoznale značenje poljoprivrede i seljaštva i povukle iz toga potrebne zaključke.