17. su se srpnja navršile 23 godine od dana, kada je u Jekaterinburgu umorena na najbestijalniji način čitava carska obitelj. Taj je dan bio uvod za onaj boljševički teror, koji je po hladnom sistemu uništio najprije cara, zatim građane, inteligenciju, seljake, a i konačno radnike. Jekaterinburg-Sverdlovsk je jedan od mnogih sovjetskih industrijalnih gradova, čiji se je broj stanovništva naglo podigao na račun seljačkog pučanstva. U posljednjih je dvadeset godina šesterostruko porasao broj stanovništva prije revolucije i broji sada nekih 425.000 stanovnika. To je privredno i “kulturno” središte bogatog područja ugljena i željezne rudače srednjeg Urala, u čije su iskorišćavanje sovjeti uložili mnogo truda. Jekaterin-Sverdlovsk posjeduje neizmjeran broj tvornica, među njima “Uralsku tvornicu za tešku industriju”, koja proizvađa strojeve za metalurgiju. Osim toga je tamo među ostalim sagrađena i ogromna električna centrala. Strašno umorstvo carske obitelji izvedeno je u prizemlju kuće Ipatijeva. O tomo se je mnogo pisalo, mnogo sumnjičilo i što moguće više skrivalo od strane boljševika. Ali mi smo ipak vrlo točno obaviješteni o strašnim događajima one noći po točno provedenoj sudbenoj istrazi istražnog sudca Nikolaja Sokolova. Bijeioruske su čete pod generalom Kolčakom tri dana nakon umorstva zauzele grad Jekaterinburg, držale su ga gotovo godinu dana, tako da se je posve mirno mogla provesti točna istraga i preslušavanje svjedoka. Dokazi, koje je dao Sokolov, dokumenti i iskazi svjedoka daju potpunu sliku ovog zločinstva. Zapovijed za umorstvo carske obitelji izdana je u Moskvi i to - od Židova, predsjednika izvršnog odbora Sverdlova, a djelo su izveli opet Židovi: Jurovski i Gološčekin. Ako je bilo zarobljeništvo carske obitelji u Tobolsku još donekle izdržljivo, to se je kasnije s njom brutalnije postupalo radi sve većeg požidovljenja boljševika, koji su se umorstvom i terorom dokopali vlasti. A kako su boljševici s pravom strepili da bi se moguće kod koje ličnosti carske obitelji mogao iskristalizirati otpor protiv njihove krvave vlade, hladnokrvno su odlučili odstraniti sve članove carske obitelji. U noći od 16. na 17. srpnja dali su nenadano dovesti carsku obitelj, liječnika, kuhara i sobaricu. Židov je pročitao zapovijed i odmah zatim započeo pucnjavu s deset crvenih vojnika na nedužne žrtve. Zatim su iznakažena i krvava tjelesa odvežena na teretnim kolima u gustu šumu nekih 20 km sjeverozapadno od Jekaterinburga, gdje su lješine u nekom napuštenom rudokopu polivene sumpornom kiselinom i benzinom, te spaljene. Tako su se boljševici trudili da zametnu tragove svojeg groznog zločinstva! To je isti postupak, kakav su njemačke čete mogle ustanoviti u Lavovu i drugim mjestima. Boljševički vlastodršci, među kojima je već tada Staljin igrao važnu ulogu, bojali su se kritike i pobune, i zato su u jednoj proklamaciji priznali samo pola istine, da je naime u sporazumu sa sovjetom Jekaterinburga “ubijen car po volji ruskog naroda”, a ostala obitelj da se nalazi u sigurnosti. No istina se je ipak doznala, što je u velikoj mjeri zasluga gore spomenutog istražnog sudca Sokolova. K zločinu u Jekaterinburgu pridošla su još umorstva u Alapajevsku i Permu, gdje su na bestijalni način umoreni sestra caričina, te ujak, brat i tri bratića careva. Ali svijet je bio previše zapleten u posljednju strašnu zbrku svjetskog rata, ruski narod bio je previše, izmoren borbama između crvenih i bijelih, a da bi se kakogod mogao podići. Židovski je ološ mogao odahnuti i ustanoviti, da je na sramotno djelo u Jekaterinburgu pala zaborav. U besprimjernoj blasfemiji se dapače dogodilo, da je grad Jekaterinburg morao promijeniti ime i nazvati se po ubojici - Sverdlovsk.