Išli smo u avionu od Varšave na istok. Avion se je digao s bivšeg sovjetskog ratnog uzletišta i spustio nas u proslavljenoj zemlji komunizma. Već samo pregledavanje stanova za letače dalo je značajnu sliku o visokom stupnju “sovjetske kulture”. Nekoliko po metar visokih pribijenih letava, po prilici 4 m u kvadratu, predstavljalo je stanove. Drveni ležaji od neizglađenih dasaka sačinjavali su “krevet”. Dolje pješčani pod, koji je bio pokriven nevjerovatnim količinama starog papira, gore otvoreno nebo. Nije se moglo doznati, kako su se ti ljudi branili od kiše i vjetra. Kal, nepojmljiv kal, ocrtava to vojničke uređaje. Odavde smo pošli samovozom dalje u pravcu Baranovića. Pred našim se je očima pružila slika strašnog opustošenja. Velik dio grada je izgorio. Muško je stanovništvo prilikom dolaska njemačkih četa utrpano u vlak i trebalo biti odveženo u Sibiriju. U drugom su vlaku otputovali sovjetski dužnosnici u pravcu Moskve, ali su imali nesreću, da lokomotiva nije htjela krenuti. Lokomotiva drugog vlaka je jednostavno stavljena pred vlak sovjetskih dužnosnika. Da ne bi putnici nepokretnog vlaka pali u rake Nijemaca, zatvorena su vrata, vlak je poliven benzinom i zapaljen. Preko 800 ljudi je izgorjelo, dok su sovjeti odjurili punom parom. Ali su prije njihovog odlaska židovski vlastodršci zapalili grad na sva četiri ugla. Baranovići su bili tek nekoliko dana u njemačkim rukama, i već je ponovno počeo normalni život. Sve žene, koje su ostale, bile su čisto obučene, a djelomično još uzdržani stanovi činili su dosta dobar utisak, dok su drugi upravo propadali od prljavštine. Na pitanja su dobiveni odgovori po kojima se mogla zaključiti potpuna duševna izmučenost. Više nemaju nikakveg straha pred njemačkim četama, i svagdje se čuje: gore ne može biti, nego što je bilo do sada. U nekoj šumi blizu velike vojničke ceste stajale su drvene kuće, koje su se djelomično još gradile. Izvana su te zgrade činile zaista dobar utisak. Ali kada smo stupili unutra, nestala je svaka iluzija. Jedva se je našlo koji komad pokućstva, premda su kuće bile nastanjene. Bregovi smrdljivog sijena sačinjavali su ležaje stanovnika, ogromne količine starog papira su tipične za sve nastambe, a sve čini nevjerojatno zapušten utisak. Nigdje se ne može otkriti trag higijene. Kako su ljudi ovdje iza lijepih zidova stanovali, značajno je za sovjetski sistem. U Minsku nije mnogo drugačije. Za vrijeme borba oko grada bile su žene i djevojke u tvornicama i uredima s uperenim na njih oružjem prisiljene od sovjeta, da izdrže na svojim radnim mjestima, premda je grad bio stalno bombardiran. Na pola mrtve od straha i u brizi za rodbinu, majke za djecu, bile su zaključane u svojim radnim prostorijama, dok ih nisu brzo napredujuće čete oslobodile. Svi vodovodi i bunari su uništeni, tako da samopomoć stanovništva mora prebroditi katastrofalne posljedice tih mjera terora sovjeta na bijegu. Nakon dva dana išle su žene opet na svoj dnevni rad. Inžinjeri organizacije Todt pregledali su odmah pojedine tvornice, da bi opet započele radom, i postavili su upotrebive radne snage. Lica ljudi se opet sjaje, i nestao je svaki trag straha. Samo se brojne židovke ističu nevjerovatnom nametljivošću i drskošću. Zato što znadu nešto “njemački”, misle da imaju prednost, ali moraju brzo ustanoviti, da su za njih prošli ružičasti dani. Tu je židovski režim konačno našao svoj kraj.