U nekim inozemnim komentarima na istočnoj fronti igrali su veliku ulogu gradovi Moskva i Petrograd. Mnogo se piše o tome, kada bi Nijemci mogli biti u Moskvi, ili kada zauzeti Petrograd i predstavlja se zauzimanje tih gradova tako, kao da o tome ovisi uspjeh ili neuspjeh rata na istoku. Ali njemačku je vojsku u prvom redu zanimala Moskva isto tako malo kao i Petrograd, jer s vojničkog stanovišta igrali su ti gradovi prema drugim mnogo važnijim vidicima samo podređenu ulogu. Nije se radilo o tome, da njemačka oklopljena kola zauzmu u najkraće vrijeme Moskvu i da time postignu promičbeni uspjeh, nego se je radilo o mnogo važnijem, da se naime ogromne borbene snage sovjeta što potpunije unište. To se nije moglo postići zauzimanjem Moskve, nego samo onim putem, kojim je njemačka vojska išla do sada pod svojim genijalnim vodstvom, a to je, da gigantskim opkoljivanjem pojedinih armeja sovjetsku vojsku zatvori i odreže. Neprijatelj stoji onda pred pitanjem, ili da se u beznadnom položaju preda ili da se dade potpuno uništiti od njemačkog oružja. To nastojanje, da se sovjetske snage potpunoma unište, rukovodilo je do sada događaje na istoku. Snažnim udarcima postigle su njemačke divizije najprije jake proboje kroz redove sovjetske vojske, a promicanjem lijevo i desno su protivnika nakon toga opkolile i razdijelile ga u pojedina žarišta. Međutim je bilo sasvim jasno, da je nakon dobivanja ogromnih prostora prvih tjedana uslijedio djelotvoran rad pročišćivanja, koje je imalo cilj, da u velikim područjima do t. zv. Staljinove linije, u područjima, koja su gotovo jednako velika s opsegom Njemačke nakon Versaillesa, ne prepuste ni jedne jedine zatvorene sovjetske jedinice. Te borbe nisu za njemačkog vojnika bile teške samo zbog žilavosti protivnika, koji se, kako znamo, pod uplivom sovjetske promičbe ogorčeno brani, nego su velike poteškoće stvarale i očajne ceste. STRAŠNE PROMETNE NEPRILIKE NA ISTOKU Sovjetski “raj” nema, kako je poznato, niti pravih cesta, kakve poznajemo mi u Srednjoj Europi, niti ima uopće kakvu pravu prometnu mrežu, jedva poznaje željezničke pruge i postavlja njemačkim vojnicima znatne zapreke sa svojim šumama, kaljužama, močvarama i poljskim putevima. K tome je pridošlo i to, da su uslijed višednevnlh kiša i onako loše sovjetske ceste postale upravo neprohodnima, kao močvare. Opće poteškoće tla i strašne ceste, koje je njemački vojnik morao preći na Balkanu, ovdje su gotovo još i nadmašene. Svaki dan donosi uslijed toga za ljude i materijal, za pješaka i za motociklistu, koji sa svojim kotačem zapinje u blatu, ili za topništvo koje samo s mukom napreduje po razmočenem tlu, opasnu košnju najteže vrsti. Ali sve te poteškoće se sada još u većoj mjeri suprotstavljaju i samim sovjetima. Kada se naime radi o tome, da se vojska što moguće brže mora povlačiti, kada mora pokušati da se izvuče iz neprijateljskih kliješta, tad su povoljne prometne veze i dobre ceste još važnije, nego kod napredovanja. Sovjeti su pokušali povući još nepobijeđene dijelove svoje ofenzivne vojske na t. zv. Staljinovu liniju, ali pošto ta vojska sada mora dalje bježati, hvata se u vlastitoj zamci. Ako su do sada neprohodnost svojeg velikog područja smatrali oružjem u svoju korist, sada se to oružje okreće protiv njih samih, koji se brzim bijegom pokušavaju spasiti od njemačkih divizija. Dokazi za to leže na sovjetskim cestama povlačenja. Dok kod napredovanja njemački vojnici popravljaju svoja vozila i vuku ih, ako već drugačije ne ide, sovjeti su naprotiv morali ostaviti tisuće svojih vozila u blatu, a prolazeći tim poljskim putevima, može se naći dapače i sovjetskih oklopljenih kola i uopće ogroman ratni materijal. Potučenim sovjetima prijete močvare i jezera, kao i glibovite šume, u koje su bili potisnuti od njemačke vojske, a što je njemačkom vojniku zapreka, to neprijatelju postaje zamka.