Kroz suton koji se upravo spušta, prolazi dugačak odred zarobljenih sovjetskih vojnika. Jedan podčasnik i dva strijelca iz jedne pješačke pukovnije prate ih kao straža. Podčasnik nosi željezni križ, koji je dobio prije nekoliko sati. Strijelci su zasukali rukave svojih poljskih odora, raskopčali ovratnike a u čizmama nose ručne granate i revolvere. Na njihovom licu ogleda se doživljaj borbe, koja se odigrala prije kratkog vremena i u kojoj su raspršeni dijelovi sovjetske armeje. Sada tjeraju 40-50 zarobljenih boljševika pred sobom. Odpremit će ih u diviziju, gdje će biti preslušani, a onda odvedeni dalje. Prvi zarobljenici već su preslušani. Kratka stanka. Boljševicima daju jelo iz poljske kuhinje. Nekoliko zarobljenika primaju ovo jelo da ga razdijele drugima. Odjednom se u redovima boljševika čuje neko mrmljanje. Nijedan od njih neće da odnese jelo zarobljenom kapetanu. Ni jedan! Kada smo ih upitali za uzrok, oni su odgovorili oklijevajući i bacajući sa strane poglede pune mržnje na svog pretpostavljenog: - On nas je šikanirao kao životinje. Stalno je sve uzimao za sebe, a ništa nije ostavljao za nas, prokleta mrcina… Takav je mnogo hvaljeni “raj” sovjeta… Ali, sada kada je njemačka vojna sila stupila u odlučnu borbu protiv boljševizma, upoznaje ona taj “raj” onakav, kakav jest. Upravo zarobljenici, kad se oporave i svladaju svoj prvi strah, daju obilne podatke o zajedničkom životu u “rajskom vrtu proletera”. - Samo najgrubljim sredstvima, - izjavila su dva vojnika iz Uzbekistana ogledavajući se plašljivo svojim dubokim crnim očima - mogla je da se održava stega u našoj četi. Tako se na primjer vojnik, zato što bi zakasnio da se javi na službu, kažnjavao s više mjeseci zatvora. Drugim sredstvima nije se kod ljudi ništa moglo postignuti. Osim toga vladala je velika mješavina rasa i narodnosti. Kad su zapitani o stanju u njihovoj domovini, jedan od njih je izjavio odmahujući rukom: - I u Uzbekistanu, kao i svuda, vlada veliko nezadovoljstvo. Provodi se kolektivno gospodarstvo, a da se pri tome uopće ne uzima u obzir veličina obitelji. Uspjeh je taj, da upravo obitelji koje imaju mnogu djece, trpe veliku bijedu. Židovima je međutim mnogo bolje. Oni ubiru najveće dobitke, a nekomunisti dobivaju ono što je najgore i nerentabilno. Oni mrze Židove i njihove zaštitnike Staljina i Molotova. Jedan od ove dvojice, zarobljenik iz Uzbekistana, označava ih u gnjevu kao “pokvarene ćifte i čistače cipela”. Naravno da nas zanima šta se sovjetskim vojnicima govorilo o Njemačkoj. Općenito se pripadnici sovjetske armeje boje, da će poslije zarobljavanja biti bezobzirno ubijeni. Tako im je naime rekao časnik njihove čete: - Branite se do posljednjeg. Kod njemačkih barbara bit ćete tako i tako ubijeni! Međutim zarobljenici su iznenađeni da Nijemci s njima postupaju po zakonima međunarodnog prava. Ali, da njemački vojnik iz vlastite volje iz najčišćeg uvjerenja ide u borbu, to ratnici jednog Staljina i Kaganovića jednostavno ne mogu da vjeruju. Ta njima su pričali da Nijemce udarcima štapova tjeraju naprijed. Zarobljenici međutim neprestano izvještavaju o samovolji kojom se vlada u sovjetskom “raju”. - Kolektivno gospodarstvo - izjavljuje jedan Ukrajinac - vodi se bez svake kontrole odozgor. Šef dotičnog kolhoza jednostavno određuje koliki se dobitak mora postići i koliki dio otpada na malog seljaka. Tu ima mnogo bijede i bolesti od gladi, te nisu ništa osobito u našem kraju. Polagano, na osnovu utisaka koje dobivaju već u prvim satima svoga zarobljeništva, nekima se, većinom bjelorutenskim vojnicima otkriva saznanje: Židov je kriv! On nas je držao glupim, iskoristio i izdao. I kada mali mršavi zarobljenik iz Petrograda prilikom saslušanja izjavljuje da već danas mrzi Židove, onda to nije iskaz s posebnom svrhom, s kojim bi on htio da nam “imponira”. Ne, oni su imali mnogo da trpe, radnici sovjetske države. - Sva dobra mjesta - izjavljuje jedan sliježući ramenima, zaposjednuta su po Židovima. Čak i najmanja antisemitska izjava kažnjavana je najoštrijim kaznama. Ali - završava svoju izjavu izgladnjeli čovjek u žuto-zelenoj bluzi - protiv svega toga nije se moglo ništa učiniti. Mi smo bili bez obrane i bez рrava. Mogli smo samo stezati pesnicu u džepu. Da, sada, kada je kasno, dolazi saznanje, sada, pošto je njemačka oružana sila stupila u zaštitu europske kulture protiv boljševičkih i židovskih zločinaca. Buđenje sovjetskog proletera došlo je suviše kasno. On se dao prevariti od Staljina i njegovih židovskih savjetodavaca. Žalosno je pogledati mnoge zarobljenike koji stoje tu pred nama. Ima ih samo malo među njima, koji su u stanju da daju tako potpune i promišljene iskaze, kao što smo ih sada ponovili. Većina ih je i suviše pokvarena, poživinčena. Tromo i apatično predaju se oni svojoj sudbini. Njihov dosadašnji život u sovjetskom raju ulio im je uvjerenje, da u ovoj borbi ne mogu ništa, baš ništa izgubiti. Kakva žalosna perspektiva jednog pogleda na svijet, koji je nekada smatrao da će za sebe pridobiti cijelu zemaljsku kuglu. Noć se spušta. Umorno, kao sama optužba vuče se odred zarobljenika kroz zaprašeni kraj. Za ove kreature rat je svršen, jedan rat koji je židovstvo besmisleno raspirilo, koji je međutim postao svetom borbom za kulturu Velike Njemačke i Europe.