(STRATEŠKA RAZMATRANJA PUKOV. BENARYA, BERLIN) Nijemci su oduvijek vrijedili u svijetu kao majstori u opkoljivanju. Proslavili su ih njihovi veliki vojnički mislioci Clausewitz i Schlieffen. Veliki njemački vojskovođe, Friedrich, Moltke, upravljač bitki u ratovima ujedinjenja, i Hindenburg, vojskovođa iz prvog svjetskog rata, zahvaljivali su opkoljivanju jednog ili obiju krila neprijateljske borbene fronte kod Leuthena, Sedana i Tannenberga svoje najveće triumfe. Proboj kroz sredinu neprijateljske borbene fronte, na čemu je Napoleon osnovao mnoge svoje pobjede, nije nalazio mnogo razumijevanja u očima njemačkih teoretičara i praktičara, premda su i oni u pravom času spoznali njegovu pravu vrijednost u bitci i ostvarili ga već u prvom svjetskom ratu kod Gorlica i Tolmina. U sadašnjem ratu vidimo, da njemački vojskovođe s istim majstorlukom vladaju obim načinima borbe. Gledamo ih, kako se oslobađaju svake šeme i uvijek se ponovno čudimo kako se spretno znadu prilagoditi svakom položaju. Za njih ostaje kao i do sada najviše načelo, da se odlučni udarac mora zadati u najslabiju stranu neprijatelja. Danas kao i u prošlim vremenima moraju se tražiti takove slabe strane pretežno na krilima neprijatelja, gdje ne može tako snažno razviti svoje suvremeno automatsko oružje, kao pred svojom frontom. Opkoljenje jednog ili čak i obiju krila i proširenje do zaokruživanja čitave fronte je stoga u sadašnjem ratu uvijek najveći cilj njemačkog vodstva. Kutno, Radom, Tomašov, u poljskom ratu, Dunquerque u borbi za Maginotovu liniju u zapadnom ratu, Byalistok-Minsk u istočnom ratu, jedinstveni su dokazi za to. KAKO TREBA IZVRŠITI PROBOJ NEPRIJATELJSKE FRONTE Već je grof von Schlieffen učio i naglašavao, da neprijatelj vrlo često krila svoje borbene fronte prislanja na more, rijeke, brdske lance ili da ih smještajem u dubinu dostatno zaštićuje, da ih se uopće ne može opkoliti i da onda ništa drugo ne preostaje, nego li probiti njegovu frontu. Sadašnji je rat stvorio takove položaje sa svojim neizmjernim proširenjem fronti i njihovim prislanjanjem na Sjeverno more i Alpe, na Istočno i Crno more. Njemačko se je vodstvo dakle moralo odlučiti na proboj. Preduvjet je bio, da se bijesnog bika ne uhvati za rogove, nego da se genijalnim pogledom pronađe slabo mjesto u neprijateljskoj fronti i da se tamo provede udarac protiv nje. Nadalje je bio prvi preduvjet, da se proboj provede na tako širokoj fronti i s takvom silom, da se otvorene praznine ne mogu niti sa strane, niti kako drugačije zatvoriti i da se proboj proširi tako u dubinu, da se fronta rastrga u dva dijela ili više dijelova, te da se onda može punom snagom okrenuti protiv bokova i leđa jednog ili obih dijelova. Proboj njemačke vojske pred godinu dana kroz utvrđene sisteme neprijatelja na zapadnom bojištu vrijedi upravo kao klasičan primjer takvog proboja. Djelatnost padobranaca dala je iznenađenju naročito sjajnu i uspješnu crtu. Oni su uzdrmali borbeni moral protivnika, kada su u zaleđu neprijateljske fronte zaposjedali uzletišta, središta prometa i opskrbe, ili kada su dapače držali pogranična utvrđenja do proboja jačih borbenih snaga, i time znatno olakšali rješenje zadaće kopnenim snagama. Žestoko bacanje silnih motoriziranih snaga nakon prvih udaraca i proboja u pravcu obale Kanala učinilo je ogromnu pukotinu i postavilo temelj za kasnije bitke opkoljavanja kod Dunquerquea i na Maginotovoj liniji. ZNAČAJ PROBOJA STALJINOVE LINIJE Kod ogromne širine istočne fronte ne bi bilo s jednim probojem boljševičkih armeja na jednom mjestu ništa učinjeno. Morao bi uspjeti proboj na više mjesta i s tog postignutog temelja povesti operativno opkoljivanje pojedinih dijelova fronte. To je na sjevernom odsjeku njemačke vrhovne komande, dovelo do najveće bitke materijala i uništavanja u svjetskoj povijesti, s upravo nepojmljivom količinom ratnog plijena. Tim su udarcem bile sve nade sovjeta o mogućnosti napadaja na njemačko područje konačno pokopane. Ali njemačka se je vojska našla početkom srpnja tek pred pravim utvrđenim pograničnim položajima istočnog susjeda, pred Staljinovom linijom, koja se je - opet naslonjena na oba krila - protezala od Kronstadta na obali Istočnog mora uzduž granica bivših baltičkih država nadalje uz istočnu obalu Pejpuškog jezera i uz gornji tok Dvine, preskakala je u prostor između Dvine i Dnjepra, slijedila srednji i gornji tok Dnjepra i konačno je išla u pravcu na Odesu i Crno more i stoga je također mogla biti osvojena samo probojem. I to je na mnogim mjestima uspjelo uzornom suradnjom svih dijelova vojske, zrakoplovstva i kopnene vojske, oklopljenih divizija, pješaštva i pionira. Time je njemačka vojska dobila onu slobodu za operacije opkoljivanja na otvorenom polju, u kojima je oduvijek bila naučena pobirati najljepše plodove pobjeda. Smolensk i Kišinjev su prvi vidljivi znaci uspješnog gonjenja po njemačkim divizijama. Daljni se uspjesi postižu operacijama opkoljivanja, a kojima danomice govore izvještaji njemačkog vrhovnog zapovjedništva.