Sovjetski je savez postigao svojom bezumnom politikom to, da je već 1922. godine broj bezkućne djece iznosio 8 milijuna. Premda prema službenim statistikama nema navodno već nekoliko godina u “socijalističkom raju” - “besprizornih”, ipak dokazuju aktuelne novinske vijesti o bezkućnoj djeci, koja kradu i prose, da se njihov broj prije povećava nego li smanjuje. U dječjim domovima i u školama moglo se je smjestiti samo 800.000 djece, dok je ostatak prepušten sam sebi, t.j. ulici. Ta se zapuštenost dakle ima najvećim dijelom pripisati pomanjkanju škola (u sovjetskom savezu bilo je 1927. 20 milijuna nepismenih), a osim toga se ima svesti na potpuno razoren obiteljski život. Prisilno kolektiviranje je imalo za posljedicu bezbrojne ustanke. Oni su ugušeni od milicije GPU, koja je poduzimala zatvaranja i izvršenja smrtnih osuda. Stotine tisuća obitelji je protjerano iz svojih kuća i usred zime, također kod 30-40 stupnjeva, sakupljeno je na otvorenim mjestima, koja su podsjećala na pašnjake za stoku. Glad i pošast odnosili su očeve i majke. Glad i smrznuta djeca išla su okolo u čoporima, odavala se izgredima, priučila se na krađu i strašila sela i gradove. Premda rad djece ne samo da nije zabranjen, nego se gaji kao “koristan”, pa se već djeci od 8 godina daju teški i često najteži radovi, ipak nisu ona mogla uslijed stalne gladi i zime obavljati taj rad i tako je broj “bezprizornih” strašnom brzinom rastao. STRAHOTE DJEČJE KOLONIJE NA BIJELOM MORU Sve je više tih siromašnih i nesretnih bića zatvoreno i smješteno u tu svrhu priređene “kolonije”. Jedna od tih kolonija leži u blizini Bijelog mora i sklanja 4000 djece od 10-17 godina, dok su te nastambe predviđene samo za 2000 djece. Uvijek naravno dolaze nove skupine po 250 djece, koja se moraju tamo smjestiti. Klima je tamo nadasve škodljiva, i u lipnju se sve smrzava. Djeca, koja se tamo “likvidiraju”, izložena su smrti. Skupine djece sjede na zemlji, nekoliko ih puši zajedno jednu cigaretu, koja ide od usta do usta (cigareta se sastoji iz komadića zamazanog novinskog papira, koji je omotan oko malo najlošijeg duhana). Jedni se kartaju, gdje kao zalog većinom vrijedi obrok kruha, drugi se opet zabavljaju lovom na uši. Oni viču i psuju. Svi su bosonogi, na njihovim se licima ocrtava opačina i zagrižena mržnja. Oporim glasovima ispituju svakog posjetitelja, pregledavaju s nevjerojatnom spremnošću njegove džepove, i u nekoliko časaka nestaje svega, što im do ruku dođe, kao duhan, šibice i rubci. Jednog dječaka vuče “garda” (koja se sastoji od same djece) i dva odgojitelja. Drže dječaka, koji ima svezane ruke i nege, za glavu i noge, on urla kao na ražnju, ali to nitko ne zapaža, to je dnevna pojava. Dovodi ga se u zatvor. “Garda” se sastoji od po prilici 300 djece, koja igra u koloniji ulogu GPU. Njihova je daščara bolje uređena, hrane dobivaju više. Na prsima i rukavima nose crvenu zvijezdu. Kod drage su djece omraženi, pošto stalno špijuniraju, tuže i imaju pravo zatvarati. Iz njihovih je redova u ostalom proizašao veliki broj “izvrsnih” GPU-žbirova i tim “odgojnim utjecajem” omogućuje se mladim propalicama karijera omraženog GPU-agenta, pošto djeca uslijed svoje rane “prakse” donose sa sobom sve preduvjete za tu karijeru. KAKO UMIRU “BEZPRIZORNI” Događa se, da djeca pokušavaju bježati iz tih kolonija, kod čega po prilici polovica bjegunaca stradava. U proljeću 1934. pokušala je grupa od 30 djece pobjeći iz gore spomenutog logora. Pošli su preko leda Onjega jezera, kod čega se je ledena santa, na kojoj su se nalazili, otkinula i tako otplovili u otvorenu vodu: osmero se je djece utopilo, jedno su drugovi pojeli. Jedne je godine oko 700 djece umrlo od skorbuta, svi su ostali oboljeli s napuhnutim trbusima, omršavlli kao skeleti, i postali potpuno histerični. Noću nije bila rijetkost, da su se međusobno napadali. Tako su jednostavno “neki strijeljani, pošto bi i tako umrli” Neki dječak pripovijeda, da je njegov otac radio u “kolhozu”, ali da je radi krađe nekoliko krumpira osuđen na 10 godina prisilnog rada. Majka je umrla od gladi. “Nikoga više nije bilo u selu, bili smo kao u šumi”. Mlađi brat, koji je bolovao na očima, oslijepio je. Tada su oba brata odlučila, da pođu u Petrograd, gdje je živjela neka rođakinja. U istinu im je uspjelo stići u grad; no stariji, pošto je izgubio mlađeg brata među svijetom zatvoren je od GPU-a. Osjećaji djece su potpuno otupili, samo mržnja i opakost nailazi kod njih na razumijevanje. Naročito su omraženi članovi “garde”, za koje nije uputno, da se igdje pokazuju sami. Onda mogu biti sigurni, da će ih naći obješene ili rasporenog trbuha, a da se nikada ne će pronaći krivac. U tim “odgojnim zavodima” djeca doslovce ništa ne rade, jer u njima nema nikakvih sredstava za pouku. No kad bi sve i bilo kakvog oruđa za fizički rad, ti su nesretnici ipak previše slabi, da bi uopće mogli držati u ruci lopatu, a imaju bar tu prednost, da dobivaju makar i nedostatnu hranu. Ali glad, koji zahtijeva bezbrojne žrtve među tim “bezprizornima”, koji slobodno lutaju tako je velik, da ih osposobljuje za najgroznije zločine. Tako izvještava V. Senzinov u svojoj knjizi “Besprizorni” o nekom jedanaestgodišnjem dječaku, koji je pojeo svoju sestru, koju je rođena majka ubila.