Poluotok Krim i zemlje, koje su pripadale donskoj i kubanskoj kozačkoj vojsci, leže uz Azovsko more, a sada se nalaze u središtu njemačkog nadiranja na jugu. Poluotok je staro povijesno tlo. Zemlje Kozaka su tek kasnije, u rusko vrijeme, ustrojene iz vojničkih razloga. Stari su uski morski kanal, koji veže Azovsko s Crnim morem, prozvali »Kimerijski Bospor« (danas Kanal od Kerča), i po tome nazivalo se cijelo ovo skitsko-grčko područje Bosporansko carstvo. U trećem stoljeću po Kr. bijahu Goti gospodari Pontijskih stepa, a po tome i Krima. Odavle su krstarili kroz Crno more i Dardanele, pljačkajući Malu Aziju i Grčku. Zadnji tragovi Gota nestali su tek u 17. stoljeću. Nakon što su moskovski carevi koncem XV. stoljeća slomih tatarski jaram, održala se ipak na Krimu i sjeverno od njega u Nogajskoj stepi jaka tatarska vlast, koja je ugrožavala duže vremena Moskvu, dok je konačno nisu zapalili. Tekar carica Katarina II. uništila je ove zadnje Tatare. I od tada je Krim ruska pokrajina. Poluotok je u sjevernom i srednjem dijelu stepska nizina, gdje ima osobito mnogo pašnjaka. Poznato su krimske ovce, koje daju lijepo krzno, poznato pod imenom »krimsko krzno«. Ovdje ima i priličan broj njemačkih naseobina. Glavni grad Simferopol osvojili su već Nijemci. Na južnom rubu poluotoka je gorje Jaila, to je niski nastavak Kavkaza, rastavljen od ovoga samo vodenim putem od Kerča. Naši su saveznici već stigli do ovoga gorja. Ovo gorje štiti južni dio poluotoka od hladnih sjevernih vjetrova i stvara ovdje blagu sredozemnu klimu. Ruski carevi, veliki knezovi i bogati trgovci imali su ovdje svoje palače i vile u Livadiji, Jalti i drugim mjestima. Na zapadnom kraju gorja, u jednom fjordu, leži poznata ratna luka Sevastopol. U poznatom krimskom ratu (1853.-55.) što su ga Francuska, Engleska i Turska vodile protiv Rusije, branio je pukovnik inž. Totleben, Kurlanđanln, Sevastopol, ali je konačno podlegao nadmoći. Godine 1918. nalazile su se kratko vrijeme na Krimu i njemačke čete. Nakon toga došao je poluotok u ruke »bijelih« ruskih generala Denjikina i Vrangela, a kasnije je prešao sasvim u vlast boljševika. Područje sjeverno i istočno od Azovskog mora pripadalo je do boljševičke revolucije donskim i kubanskim Kozacima. Kozaci bijahu imućni seljaci, koji su pokraj toga bili obvezani kroz čitav niz godina na vojnu službu. Sačinjavali su u ruskom carstvu posebnu vrst konjaništva, naoružani su bili kopljem, puškom i nagajkom (posebna vrst biča). Donski Kozaci bili su pod vodstvom svojih otomana prvi kolonizatori ovog dijela pontijske stepe. U njihovim selima, nazvanim »stanicama«, vladao je udoban i veseli život, ispunjen pjesmom i raznim igrama. Ta još su i danas poznati kozački zborovi. Koncem 19. stoljeća odijeljena je posebna kubanska, vojska od donske i naseljena onkraj kanala od Kerča, pošto je bilo potrebno, da se bori protiv divljih kavkaskih gorskih plemena. Obe kozačke vojske nisu htjele ni čuti za boljševizam. Radi toga su ih boljševici na upravo strahovit način uništavali, njihovu su vojničko-seljačku autonomiju razorili i nekad slobodni Kozaci postali su kolektivirano državno roblje boljševizma. Posljedica ove strahovlade bila je u godinama 1932.-35., strahovita glad, kojoj je palo žrtvom više stotina tisuća nesretnika, koji su umirali od gladi. U nacionalnom je pogledu pučanstvo oko Azovskog mora većim dijelom ukrajinsko. Velika luka Rostov na ušću Dona modernog je podrijetla, a pučanstvo, koje broji preko pola milijuna stanovnika, sačinjavaju Ukrajinci, Rusi, Tatari i Kavkasci, osobito Armenci.