S gubitkom Doneckog područja izgubila je Moskva glavni dio svoje europske proizvodnje ugljena, koja je ostala ograničena samo još na Tulu, južno od Moskve, koja je također ugrožena. Boljševici su zato pospješili iskorišćavanje nalazišta ugljena u Kuznjecu, u zapadnoj Sibiriji. To je nalazište još u izgradnji, te predstavlja neznatan postotak čitave sovjetske proizvodnje. Nakon što je 1923. SSSR započeo s izgradnjom svojeg velikog veleobrta naoružanja, sagrađene su u blizini tih nalazišta ugljena mnoge visoke peći i talionice željeza. Sirovine za te tvornice dobavljali su rudokopi kod Krivoj Roga, koji su već odavno osvojeni. Europska Rusija raspolaže s četiri veleobrtna područja, koja se nalaze istočno i južno od Moskve, u Petrogradu i oko njega, te konačno u području donjeg Dnjepra i Doneca. Sada je izgubio Sovjetski Savez zapadno od Urala najveći dio svojih ugljenokopa i svog veleobrtnog područja. Rudokopi na Uralu i u Siblrlji, te tamošnji veleobrtl, još nisu gotovi, te imaju tako nesavršene veze s europskom Rusijom, da nipošto ne mogu namiriti ratne potrebe. Velika petrolejska područja na Kavkazu i na obali Kaspijskog mora još su predbježno na raspolaganju Sovjetima, samo što se tamo dobiveni benzin ne može rabiti za zrakoplovne motore, tako da se i taj mora uvažati. Takav je dakle ratno-gospodarski položaj Sovjetskog Saveza, koji je nakon gubitka veleobrtnih područja u Ukrajini i oko Petrograda vanredno težak. Sam po sebi ne može nadoknaditi golemog gubitka ratnog materijala, a doknada iz inozemstva može priticati tek vanredno sporo.