Fridrik Veliki rekao je jednom prilikom: »Kad bismo unaprijed poznavali namjere neprijatelja, uvijek bi smo ga nadvladali, čak i s inferiornijom vojskom.« Fridriku Velikom bilo je, kao i drugim genijalnim vojskovođama, svojstveno ovo poznavanje unaprijed, koje nam u povijesti i razjašnjuje česte iznenađujuće pobjede velikih vođa. Ali zato na čelu vojske treba biti čovjek, koji je zaista pomazan s uljem vojskovođe. Ne pomaže mu ni uhodarstvo, ni problematične »pete kolone«, već jedino činjenica, da je pažljivo pripremio i najoštrijim umnim radom izradio i procijenio sve okolnosti vlastitog položaja, kao i položaja na protivničkoj strani. Njemačko vodstvo posjeduje u punoj mjeri ove preduvjete, kojih kod sovjetskog vodstva nema, a još manje kod britanske štampe. Vojnički suradnici britanske štampe vidjeli su u listopadskoj ofenzivi najprije samo jednu opasnost, da li će naime maršalu Budjoniju pravodobno uspjeti privući potrebne pričuve, da konačno uništi Nijemce, koji su tako »lakoumno« pošli prema Azovskom moru. Ovi vojni stručnjaci uopće nisu znali, da Budjoni, već nakon velike kijevske katastrofe, nije više imao za borbu sposobne pričuve. Nisu se ni pitali, da li je Budjoni u opće još zapovjednik južne skupine vojska. Iz sredine velike fronte javljao je Timošenko najprije uspjehe protiv Nijemaca južno od Illmenskog jezera, gdje je samo nekoliko dana kasnije general-pukovnik Busch razbio Timošenkove divizije. I nadalje Timošenko je javljao danomice o uspjesima protiv divizija general-pukovnika Guderiana. Međutim Timošenko, koji je navodno jedan od najboljih sovjetskih maršala, nije ni slutio da je u potpunom nepoznavanju položaja tjerao posljednje, za borbu sposobne sovjetske vojske, slijepo u stupicu, koja se iza njih zatvorila. Kako se sada vidi, kad je započela velika listopadska ofenziva., nisu ni Timošenko, ni Staljin, a najmanje Churchill i njegova štampa imali pojma da se ove operacije nisu ograničile samo na južnu Ukrajinu i na opsadu Petrograda, već da su svojim glavnim udarcem ciljali baš na Timošenkove vojske. VOJNIČKA SNAGA BOLJŠEVIKA JE VEĆ SLOMLJENA Kroz dvadeset godina upotrijebili su Sovjeti čitav svoj veleobrtnički kapacitet za proizvodnju oružja, uslijed čega su njihovi radnici i seljaci propadali u bijedi. Svim silama i sredstvima proizvađali su Sovjeti krilaše, topove, oklopna kola i municiju za prepad na Njemačku, i uslijed toga su početkom rata po broju vojnika i po broju motoriziranog i teškog oružja bili zaista nadmoćniji od Njemačke. No bili su daleko slabiji u kakvoći oružja, kao i u kakvoći pojedinog vojnika, a osobito satnoga vodstva. U svim operacijama uvijek je njemačko vodstvo imalo inicijativu u svojim rukama. Sovjetsko vodstvo nije nikada predvidjelo nakane Hltlera, nije dakle nikada bilo ni u stanju da ove nakane spriječi, ili dapače ugrozi. U ovom se ratu nije moglo primjenjivati jednostavno sredstvo, da se izbjegne njemačkom opkoljavanju i uništavanju na taj način da se sovjetske vojske prosto povuku u unutrašnjost daleke Rusije, koje je sredstvo za vrijeme Napoleona imalo takve sjajne uspjehe. Da su to sada učinili, morali bi se Sovjeti odreći veleobrtničkih središta, a time bi silno oslabili svoju borbenu snagu, i morali bi unaprijed napustiti svaku mogućnost uspjeha. Morali su se dakle oduprijeti i boriti se ondje, gdje i kako se to sviđalo nadmoćnijem njemačkom vodstvu. U ovoj divovskoj ofenzivi nastupile su njemačke skupine vojska, da borbe dovedu do odluke, koja uostalom nikada nije bila dvojbena. Dok maršal von Rundstedt u južnoj Ukrajini neodoljivo osvaja jedno od najvažnijih veleobrtnih središta, dok se čelični obruč oko Petrograda sve više steže, uništene su u mnogim kotlovina najbolje Timošenkove vojske, a vanjski obrambeni pojas Moskve probijen je već u širokoj fronti. Samo vrhovno zapovjedništvo Timošenkovo došlo je u pitanje, a general Žukov je preuzeo posljednju očajnu obranu sovjetskog glavnog grada. Najvažniji prilazi gradu nalaze se u njemačkim rukama. Uništenje branitelja Moskve je neminovno. Time je ujedno isključen najveći dio sovjetskog ratnog veleobrta iz daljnjeg djelovanja, a svršeno je i sa svim armejama prve boljševičke garniture. Navodne elitne čete, koje se skupljaju oko Moskve, ne mogu više imponirati pobjedničkim njemačkim vojskama, koje imaju tako bogato ratno iskustvo. A još manje im mogu imponirati na vrat na nos sakupljena najmlađa i najstarija godišta, koja su još donekle sposobna za oružje. Ova nedostatno izobražena i naoružana godišta za njemačkog vojnika više nisu ozbiljni protivnik. Bojna snaga Sovjetskoga Saveza je slomljena, i ne da se više popraviti. Već danas nedvojbeno, kako će ispasti odluka u ratu protiv boljševičke nemani. U njemačku pobjedu više nitko ne sumnja! RAT NA DVIJE FRONTE NIJE VIŠE MOGUĆ Na ovim za boljševičko-plutokratske saveznike tako bolnim činjenicama ništa ne mogu promijeniti engleska i sjevero-američka obećanja »dragom prijatelju Staljinu«. Churchill je već povukao posljedice iz posljednjih događaja, i obustavio krilaški tjedan za Sovjete«. Roosevelt obećaje samo dolarske milijune; ali u obećavanju oružja je suzdržljlv, unatoč Staljlnove vike i krike za pomoć. No sve da mu i uspije skupiti nekoliko prevoza oružja za boljševike, ništa to ne će mijenjati na okrutnoj činjenici, na potpunoj bezizglednosti položaja Sovjeta. Svakome, koji nije potpuno slijep, odkrivena je s ovim sovjetskim ratom u isto vrijeme i slabost Engleske. Ako ikada, kucnuo je ovih posljednjih mjeseci za Englesku čas, da skrene sudbinu s navalnim pokušajem velikog stila na kopnenu Europu, koji bi Njemačku prisilio na rat na dvije fronte. No Engleska se nije usudila da to učini, a sama najbolje zna za razloge. Ako vojnički suradnik »Evening Standarda« još i sada vidi mogućnost jedne odterečujuće ofenzive Engleske, tada je to već čista glupost. Nakon ove, svakako teške borbe sa Sovjetima, Njemačka je jača, nego što je bila ikada prije. Njemačke zalihe na oružju i municiji još su netaknute, proizvodnja ratnog veleobrta još je daleko veća nego li potrošnja oružja uslijed krvavih borba posljednjih mjeseci. Gubitci njemačke vojne sile u sovjetskom ratu iznašaju do sada samo 5 posto gubitaka, što ih je njemačka vojska pretrpila u vrijeme prvog svjetskog rata. Njemačka omladina se trsi, da bude primljena u redove ratnika, ali njezina upotreba se vrši samo u okviru mirovnog novačenja. Međutim ako neki engleski vojni stručnjak smatra, da Njemačka osim onih vojska, koje se bore na Istoku, raspolaže još samo s drugorazrednom vojskom, tada se ljuto vara. Njemačka uopće nema drugorazrednih divizija, već samo motorizirane i nemotorizirane dlvizije, od kojih su potonje doduše nešto polaganije, ali sigurno ništa manje sposobne za borbu od onih prvih. I ne samo da su Njemačka i njezini saveznici nepobjedivi, već je sigurno da je i pobjeda njihova!