Ovih je dana “New York Times” objelodanio izvještaj o provom stanju američke industrije naoružanja. Tom je prilikom bezobzirno iznio u kakvim se prilikama nalazi ova industrija. Na temelju tih podataka izlazi, da je stanje u industriji naoružanja sasvim drukčije, nego li su ga političari prikazali u Washingtonu. A u tom izvještaju se priznaje, da je “sveukupni položaj industrija naoružanja vrlo težak”. Svi se ugovori i nacrti nalaze na papiru. Samo je jedna osmina od predviđenih radova zaista izvedena. Glavna poteškoća leži u velikom pomanjkanju sposobnih radnika, A nema niti dosta radnika, da bi počele raditi one tvornice, koje su u ovim nacrtima predviđene. Kad bi se htjelo provesti fantastične osnove političara iz Washingtona, trebalo bi barem 10 milijuna radnika u roku od jedne godine. Za sada je potpuno nejasno, kako će se namiriti ova potreba za radnom silom. U ovom trenutku raspolaže industrija naoružanja s jedan i pol milijun stručnih radnika i 125 tisuća naučnika. Uz ovo pomanjkanje spremnih radnika američka industrija naoružanja ne raspolaže ni s dovoljno sirovina. Pomanjkanje je potrebnih sirovina u ovaj čas tako veliko, da će morati prestati s radom sve tvornice, koje rade za potrebe civilnog pučanstva, ako se želi, da tvornice za naoružanje rade s povećanim kapacitetom. Uz ovu tešku kritiku o stanju američke industrije naoružanja dolazi i druga optužba u londonskom “Daily Herald-u”, koja se bavi engleskom diplomacijom. U jednom od posljednjih svojih brojeva ovaj je veliki list oštro napao englesko ministarstvo vanjskih poslova i englesku diplomaciju uopće ovako: “Prije ili kasnije - i što prije to bolje - moramo Foreign Office temeljito preurediti. Nikad u svjetskoj poviesti nije jedan narod doživio toliko diplomatskih poraza kao mi ovih posljednjih godina”. Nato spominje izvještaj engleskog književnika Sommerset Maughama, koji je proizašao iz diplomatske službe, u kojem veli: “Engleska se prigodom mog povratka jako promijenila. Jedino je mjesto, gdje se nije ništa promijenilo: Foreign Office. Našao sam naše diplomate kadkada kod jela i bio sam zaprepašten njihovom ironijom i načinom, kojim su govorili o ratu. Za njih je rat samo neka vrst šahovske igre, koja je neobično zanimljiva, ali ipak samo jedna igra”. Engleski je književnik objasnio nadalje, da britansko ministarstvo vanjskih poslova živi životom potpuno odijeljenim od naroda, a njegovi su članovi nesposobni da ozbiljne stvari ozbilno i shvate.