Lenjin je objavio godine 1919: “Mi smo uništili sve zakone o neravnopravnosti žene, o ograničenju razvoda braka i o nezakonitosti djece. Ovi su zakoni najbestidniji, koji služe na najveću sramotu kapitalizmu. Mi smo ih upravo iskorjenili.” Na taj je način uništen u biti svaki obiteljski život. Namjesto urednog sklapanja brakova stupila je raskalašenost t. zv. slobodna ljubav. Bolješevički je brak bio podijeljen na dvije skupine: “stvarni brak” i “zapisani brak”. Dok je prvi oblik braka tražio još neke uvjete, dotle “zapisani brak”, sklopljen u “sovjetskom nebu”, nije od bračnih drugova tražio nikakvih dužnosti. Bračni drug, kojemu je već dosadio život u takvom braku, ipak nije mogao tako lako provesti rastave. Morao je o tome obavjestiti ured za rastavu barem s dopisnicom. U narodnom je govoru postao poznat ovaj način razvoda kao “poštanska rastava”. Kod ovakvih su se prilika razumljivo događali mnogi nezgodni ispadi. Tako sovjetska štampa pred kratko vrijeme piše u pogledu ovih rastava: “Kod približno 50 posto svih rastava braka nije drugi bračni drug ništa znao o rastavi. On nije obaviješten, da je prvi bračni drug pisao uredu za rastavu brakova i najavio rastavu. Često je bračni drug doznao za rastavu tek onda, kad se je najednom neki strani čovjek ili nepoznata žena uselila u stan i predstavila kao nova bračna družica ili novi bračni drug.” BRAČNI REKORDERI U tim su bračnim rastavama postignuti često pravi rekordi. Tako moskovska “Pravda” iznosi, da je dosadašnji upravitelj GPU u Tuli, drug Ardečov, imao dosada 58 žena i s njima 102 djeteta. Ovaj je rekord postigao drug Ardečov u kratkom vremenu od 5 godina. Međutim ima još većih rekordera! Sovjetsko novinstvo izvješćuje o nekom Svrdlovu, koji se je prema vlastitom priznanju 168 puta ženio, i dakako isto toliko puta rastavio. Premda je izpunio sve potrebne prijave i odjave, ipak izgleda i sovjetskim vlastima toliki broj njegovih sklopljenih brakova i rastava prevelik. Zato ga napadaju i označuju njegov život “nepoštenim”, a čitav slučaj kao bračnu prevaru. Kod takvog stanja stvari, s obzirom na veliki broj sklopljenih brakova i broj potomaka, moglo bi izgledati, da će uspjeti Staljinov godišnji nacrt o stvaranju pučanstva od 700 milijuna do 1970. Međutim izgleda, da je ovaj optimizam preuranjen. Zanimljiva je činjenica, da su sovjetske vlasti, prije nego što su iznijele brojidbu o “prirodnom prirastu pučanstva”, najednom izdale nalog, da se sa sastavljanjem brojidbe počne iznova. Ova je naime prva brojidba dala porazne činjenice. Sovjetsko je novinstvo zato tvrdilo, da su se u brojidbeni ured uvukli saboteri i neprijatelji te proturevolucionarne sile. Prema navodima novinstva upisivali su u brojidbu smrtni slučaj jedne osobe po više puta, a rođenja nisu uopće upisivali. NEZAŠTIĆENE ŽENE RADE NAJTEŽE POSLOVE Tko i malo poznaje društvene prilike Sovjetskog saveza, tome ne će biti čudno, da je prirast pučanstva tako malen. U sovjetskim obiteljima iznosi broj spolno bolesnih preko 80 posto. U tom leži pravi razlog malog prirasta pučanstva. Uz raširenost spolnih bolesti dolaze još i druge činjenice, koje nepovoljno utiču na obitejski život. Preko osam milijuna žena radi u toj zemlji užasa i bijede bez ikakve zaštite. Ove žene moraju teško raditi, osobito sada za vrijeme rata i te poslove, koji su inače određeni za muškarce. Prema mjerodavnoj brojidbi zaposleno je sada pola milijuna žena na gradnjama, dva milijuna i tri četvrtine u teškoj industriji, četiristotine tisuća u рrevoznim poduzećima. Žene rade i u tvornicama vagona, lokomotiva te automobila i traktora sa 63 posto. U proizvodnji poljoprivrednih strojeva sudjeluju s preko 50 posto. Tako izgleda ravnopravnost građanke Sovjetskog saveza! Plaće, koje žene primaju za ovaj teški rad, vrlo su malene i zajedno s plaćama bračnih drugova ne mogu namiriti sve potrebne izdatke za kućanstvo. Ako još imaju djece, tad su žene prisiljene otići na najteže radove, jer su tamo bolje plaćene i mogu barem nešto kupiti za jelo, da ne gladuju. Težak je položaj i djece u Sovjetskom savezu, kao razlog nesređenim obiteljskim prilika. Djeca se rode često u dubokim rudokopima, vani na polju ili na cesti, već prema tome, gdje je majka zaposlena. Odmah se djecu odvodi u posebne zavode, jer majka mora natrag na težak rad i nema vremena posvetiti se odgoju djeteta. U tim se dječjim vrtovima i zavodima odgaja djecu u boljševičkom duhu. Staljin je godine 1935. pokušao opet srediti obiteljski život time, da je nova promičba tvrdila, kako je obitelj zametak države. Međutim i to nije ništa pomoglo, jer se pustoš obiteljskog života ne može tako brzo povratiti. Neki Amerikanac, koji je imao prilike vidjeti novu obitelj u Sovjetskom savezu, opisuje to slijedećim riječima: “Posjetio sam novu radničku kuću, koja ima tri sobe. U svakoj sobi stanuju dvije obitelji, svih šest obitelji imaju zajedničku kuhinju. Zidovi imaju pukotine, u koje može ruka da stane. Prozori i vrata ne mogu se dobro zatvoriti i puštaju zimi snijeg, a ljeti kišu. Same obitelji našao sam u strašnom stanju, prosjački obučene i upravo izgladnjele.”