Postoji stara engleska poslovica, da se »kolač ne može posjedovati i jesti u isti mah«. Treba se odlučiti za jedno ili za drugo. Današnje pokoljenje anglosasklh političara kao da je zaboravilo ovu poslovicu. Osobito imperijalisti u U. S. A., koji postupaju s državama kao s dioničarskim društvima, traže u svojim osnovama za fuzije vrlo mnogo. A možda je panamerički san jači u Sjedinjenim državama, a želja za fuzijom jača u Engleskoj. Promičba na jednoj i na drugoj strani je naime već tako međusobno izmiješana, da promatrač iz daleka više nije u stanju reći, da li je jedan američki glas zaista američki iii engleski ili obratno. Pošto osim toga novinstvo i krugoval u ovim zemljama sve više prelaze u židovske ruke, imat ćemo sigurno pravo, ako smatramo, da ovi glasovi nisu ni engleski, ni američki, već prosto — židovski. Ako posjedujemo mnogo fantazije, možemo si zamisliti anglosasku velevlast, koja bi obuhvatila i U. S. A. i Britansko carstvo. Možemo si zamisliti i Panameriku kao posebnu jedinicu. Ali oboje zajedno u isto vrijeme — prelazi već granicu mogućega. U okviru anglosaskog životnog prostora inicijativa sve više prelazi od Engleske na Sjedinjene države. U istini je Engleska osamljena, i u svojoj biti ugrožena ne samo od svojlh europskih protivnika, već prije svega od Sjedinjenih država, a konačno bi bila ugrožena i od boljševizma, da njemačka vojska ne uklanja ovu opasnost." Varljiva, »američka pomoć« još će možda neko vrijeme podržavati prividno odpornu snagu Engleske, ali u istinu podkopava opstanak Britanskog carstva. Ta pomoć djeluje kao navjera trećega u borbi dvojice na život i smrt. Slom jednoga borca, koji već posrće, može se ovom navjerom još za neko vrijeme odgađati, ali nakon svršene borbe čitavo je poduzeće u rukama vjerovnika. Konačno ni sovjetska karta, unatoč ogorčenog odpora crvene vojske, ne će više dugo vrijediti u igri svjetske politike. Uostalom jasno je, da bi se i neki sporazum, sklopljen između plutokracije i boljševizma u smislu svjetske ravnoteže, s vremenom našao pred ogromnim poteškoćama. Ovaj neprirodni savez čisto je konjunkturne naravi. Ipak je misao pananglosaske fuzije engleskog podrijetla. Za engleski narod, njegovu bit i njegovu uljudbu, značilo bi ostvarenje ove fuzije samoubojstvo, ali ne za njegove imućne slojeve i vlastodršce. U svojoj biti je dakle ova fuzija plutokratski program. Plutokrati spašavaju novac, zlato, kolonijalni posjed, i zato su pripravni prodati zastavu. Možda se Englezi s ovim nacrtom samo igraju. Vjerojatno očekuje London pri tom neko čudo, jer Englezi još uvijek misle, da su mnogo mudriji od Amerikanaca. Vjerovat će, da mogu prevariti Ameriku čak i onda, kad će ili U.S.A. već progutati. Sjedinjene Američke Države idu zatim, da se dočepaju privredne moći putem privrednog nadzora. Još se danas ne može konačno reći, da li će se U.S.A. u slučaju Panamerike zadovoljavati samo privrednim zavojevačtvom, ili će njeni zahtjevi na jugu biti još mnogo opipljivije naravi. Međutim po politici uporišta i po promičbi, što ju Sjedinjene države tjeraju u nekim južno-američkim državama, ne čini se, da bi se Washington prema Latinskoj Americi zadovoljavao samo privrednim zavojevačtvom: nadzorom sirovina i »miroljubivim prodiranjem«, već da naprotiv traži izliku, kako bi mogao intervenirati politički i vojnički. Kakovog bi smisla inače imale sve te naduvene izmišljotine o nacističkim pučevima i o petim kolonama, o famoznoj »njemačkoj« zemljopisnoj karti Južne Amerike, ako ne taj, da se nađe povod za stvarnu intervenciju? Stari duhovni, uljudbeni i rodbinski odnosi, koji su se već toliko puta potvrdili, stupaju u Južnoj Americi jače na poprište, u času, kada se odlučuje sudbina svijeta, što baš ne služi promicanju panameričke ideje. A gdje nestaju ideje, postoji opasnost, da se apelira na silu. »Trust mozgova« u Washingtonu sanja o »američkom vijeku«, koji bi trebao sada nastupiti. Neposredni prednjak, Engleska, postaje svakim njemačkim udarcem zrelija za nasljedstvo od strane Amerike. Ali američki vijek imao bi prije svega započeti u samoj Americi. Radi toga morali su sa izmisliti nacistički pučevi, pete kolone, napadaj Njemačke na Južnu Ameriku i potreba zajedničke panameričke obrane protiv invazije! Lako si možemo zamisliti, što se je htjelo s ovom lažnom promičbom. Možda je sasvim zabavno u zasjedi europskog rata gurati zavjese svjetske pozornice. Ali ako jednom kucne ozbiljni čas, pokazat će se, da je to sve neostvarljivo: i Panamerika, i fuzija anglosaskog svijeta, i k tome još ovakova »malenkost«: uništenje Europe i Japana! To je previše i za same U.S.A. Sva je to u istinu tako neozbiljno, kao i one fantastične brojke, koje stalno servira židovska promičba o američkom naoružanju. Međutim London i Moskva i pored svih konferencija vrlo malo osjećaju tu pomoć. Istina je, da Washington želi iskoristiti ovaj rat, da najprije proguta Latinsku Ameriku, a onda da nastupi bogatu britansku baštinu. To se krije iza Panamerike i iza anglosaske fuzije! Ali nacistička opasnost je samo — bauk!