Dok Mr. Lyttelton, član engleske vlade, živo radi na tome, da arapski oslobodilački pokret ulovi engleskom mrežom, da sklapa saveze s »nezavisnima arapskim vladama, te da stvara političku osnovu za buduću frontu na Bliskom Istok« pretrpio je sada, a s njim engleska politika u arapskim zemljama uopće, težak udarac. Jeruzalemski muftija, najuglednija ličnost arapskog narodnog pokreta, nalazi se pod sigurnom zaštitom sila osovine. Ovaj iznenadni uspjeh od ogromnog je značenja za položaj u arapskim zemljama i za sam Bliski i Srednji Istok. Godinama se Engleska trudila, da se dočepa tog arapskog prvaka, pa je već izgledalo, da mu ne će više poći za rukom uteći iz Irana. To, što je muftija i ovaj put uspio umaknuti Englezima, predstavlja ne samo žestok udarac za inače već jako oslabljeni prestiž Velike Britanije na Bliskom Istoku, nego ima i veliku praktično političku važnost, jer kad je Engleska tako tvrdokorno progonila muftiju, onda je sigurno bila svijesni veliko opasnosti, koju za nju predstavlja. U muftiji je Engleska našla beskompromisnog protivnika, koji ide sigurno svojim putem, da osigura pobjedu arapske stvari. U svijetu, u kojem se oportunizam smatra političkom predajom, predstavlja jaka dosljednost vrlinu čovjeka, koji je pozvan na vodstvo. Od prvih početaka bila je baš najveća mana arapskog nacionalizma, da mu je manjkalo zbilja istaknutih vodećih ličnosti, koje su raspologale s brutalnom energijom, koja je baš na Istoku neminovno potrebna. Kemal Ataturk te od Britanaca svrgnuti šah Riza nisu imali sljedbenike u arapskim zemljama. Različitost političkih prilika, koje postoje između arapskih zemalja i država, kao što su Turska ili Iran, samo djelomično opravdava pomanjkanje podesnih vodećih ličnosti. Nacionalna ideja među Arapima pobuđena je najprije djelovanjem zapadanjačkih ideja, i to osobito u gradovima Sirije. Tu je odrastao neznatan sloj naobraženih Arapa, koji su prvi istaknuli oslobodilačku misao, da Arapi sami odrede svoju sudbinu. Ovo prvenstveno književno strujanje sukobilo se s društvovnim poretkom prema kojem su neke istaknute obitelji u Bagdadu ili Damasku, u Jeruzalimu ili u Egiptu raspolagalo čitavom političkom vlašću. To je bila neke vrsti veleposjedničke aristokracije, koja je raspolagala s velikim područjima. Kako se samo taj vodeći sloj bavio politikom, moglo se najprije samo na njega računati kao na nosioca nacionalnih arapskih težnja. Egipatski paše, ugledno obitelji u Bagdadu, Jeruzalemu i Damasku, ostale su i do danas mjerodavni politički sloj medu Arapima. Od njih se, izuzev nekoliko iznimaka, nije mogao očekivati beskompromisni radikalizam, koji je jednom Atatiirku ili šahu Rizi omogućio, da započnu svoja djela. Ovi ljudi naravno mnogo paze na. to, ili MUTIO UZ podržavanje postojećih društvovnih prilika postizavaju nacionalne ustupke od zapadnjačkog zavojevačtva. Ipak su se i oni za arapsku stvar često žilavo i spretno borili. U većini slučajeva su međutim ti vodeći ljudi po svom temperamentu oportunisti. Drugi vodeći sloj nastaje među inteligencijom, koja se razvija. Ona djelomično potiče iz širokih slojeva Felaha. Način mišljenja ovih naobraženih ljudi je znatno racionalniji i europejskiji od načina mišljenja veleposjedničke aristokracije, i zato su baš oni glavni nosioci arapskog nacionalizma u zapadnjačkom smislu. U Egipta i Siriji, gdje je inteligencija najviše razvijena, imadu političke skupine i mnoge intelektualce u redovima svojih vođa. A kakav je položaj kod beduinskog Plemstva i kod raznih kneževa arapskog poluotoka, kakav je primjerice Ibn Saud? Tu treba podsjetiti na to, da je beduinsko plemstvo predstavio vodeći sloj u carstvu kalifata za vrijeme njegovog najjačeg procvata. I danas još ove poglavice plemena raspolažus mnogo političke mudrosti: Ibn Saud je sigurno čovjek znatne dalekovidnosti. Treba međutim pomišljati kolika razlika danas postoji između Vahabita i zapadnjački nastrojenih stanovnika obalnih gradova! A gradski krugovi Sirije ili Iraka sigurno se ne bi rado podvrgli vlasti Saudove Arabije. Prilike za vrijeme kalifata ne mogu se dakle više vratiti. Teško pitanje vodstva arapskog nacionalizma, u vezi je u biti ovog političkog pokreta. Još nedavno ovaj nacionalizam, izuzev rijetke iznimke, nije imao nikakve veze sa širokim slojevima naroda. Predstavljao je stvar krugova, koji su se oslanjali na veleposjed, predaju ili obrazovanje. Posljednjih godina pokazuje se međutim i tu promjena. Široke slojeve Felaha i gradsko stanovništvo pomalo također zahvaća nacionalna ideja. U tom pogledu moramo istaknuti važnost palestinske borbe za slobodu. Prodiranje Židova prisililo je Arape na obranu svog područja, a pošto iza Židova stoji Engleska, pretvara se borba protiv Židova u borbu protiv engleskog gospodstva. Znatno je pridonijelo širenju nacionalne ideje i praktična izgradnja državnog organizma Iraka nakon ugovora iz 1932. Iz ovih nastojanja, borbe za slobodu u Palestini, izgradnji iračke države i stanovitih sirijskih pregnuća, proizašao je sloj novih vođa, koji nasuprot zapadnjačkom zavojevačtvu beskompromisno zastupaju arapske nacionalne težnje. Među ovre prvake spada kraj Vodstva iračke vojske i političkih krugova, koji su mu bliski, kraj vojničkih vođa borbe u Palestini, prije svega jeruzalemski muftija, Hadžija Emin efendija el Husejin. Ovi vođe moraju logikom svog političkog mišljenja postati nepomirljivi neprijatelji Velike Britanije. Njima ne može više Engleska udovoljiti nagrađivanjem stanovitih posebničkih probitaka, nego samo davanjem pune nezavisnosti. Palestinski ustanak, kojeg je tako nemilosrdno vodio veliki muftija, te irački ustanak pod Rašid Ali el Kajlanijem, pokazali su, da u ovom novom političkom razvoju novi vođe iznad kratkovidnih obiteljsklh i stalešklh probitaka imaju pred očima samo cilj nacionalne samostalnosti i da baš zato najširi slojevi arapskog svijeta smatraju svojim vođama. Englezi moraju sada mukotrpno sakupljenim političarima drugorazrednog značaja vladati nad arapskim svijetom, dole najširi slojevi arapskog Istoka slijede baš ono vođe, koji su pred progonima Engleza spasili kod sila Osovine.