Ogromni Sovjetski Savez, koji zaprema jednu šestinu zemaljske kugle, bio je četvrt stoljeća potpuno izoliran od svjetskog gospodarstva. Desetljećima trudila se sovjetska vlast pretvoriti svoju ogromnu zemlju u tvrđavu komunističke svjetske revolucije. Dok su se trgovci drugih zemalja trudili pridonijeti gospodarskom napredku gusto napučenih, ali siromašnih predjela u toj golemoj zemlji, nije se Sovjetski Savez osvrnuo na te namjere. Razlozi tomu bili su različiti. U prvom redu katastrofalni položaj domaćeg veleobrta, koji je isključio svaku borbu sa slobodnom utakmicom iz ostalih zemalja. Nadalje odluka Sovjeta, da svu svoju proizvodnu snagu upotrebe isključivo u izgradnji vlastitog veleobrta naoružanja. Potrošna dobra se uopće nisu izvažala. Sve se obavljalo preko monopole vanjske trgovine, koji je priznavao samo krupne zaključke. Trgovci i posrednici bili su sasvim odstranjeni. Taj je sustav osudio vanjsku trgovinu na nepokretljivost, koja je ukočila i u samoj zemlji gospodarsku djelatnost. Ogromna upotreba ljudskog materijala, minimum proizvodnje, maksimum otpadaka i nepravilno vođenje — to su bili rezultati takovog gospodarenja. Sa sigurnošću bo može ustanoviti, da je tim postupcima snižen kapacitet vanjske trgovine Sovjetskog Saveza daleko ispod dopuštenog. S jedne su strane Sovjeti nastojali provesti i dostići samostalno opskrbljivanje zemlje, a s druge su strane htjeli podići uvoz potrebnih dobara. Ali uslijed političkog razilaženja s brojnim državama i uslijed unutarnje gospodarske dezorganizacije manjkala su izvozna dobra. Time je vanjska trgovina Sovjetskog Saveza pala po svome opsegu ispod i onako ne visokog stupnja iz carskog vremena. Vanjska trgovina carističke Rusije iznosila je samo 3.8 posto svjetske trgovine, ali se nalazila u znaka porasta. Njena kvalitetna izradba bila je priznata na svjetskom tržištu. Listopadska su revolucija i gospodarska propast pod boljševizmom doveli rusku vanjsku trgovinu do potpunog zastoja. Tek nakon duge stagnacije bila je uvedena »Nova ekonomska politika«, kada je ponovno došlo do oživljavanja prometa. Ali čak 1929., kada se svjetska konjunktura nalazila na vrhuncu, iznosio je promet sovjetske vanjske trgovine još uvijek samo 40 posto onoga iz 1913. Međutim je opseg svjetske trgovine bio za isto toliko veći prema vremenu prije svjetskog rata. Tada se govorilo o najsmjelijim predpostavkama izvoznih mogućnosti za SSSR. »Crvena trgovina prijeti!«, kao i »Crvena trgovina mami!« — bili su naslovi knjiga, o kojima se tada raspravljalo. U solidnom trgovačkom svijetu osudili su bezobzirnu i nesavjesnu sovjetsku utakmicu, kojoj se ostali narodi nisu mogli suprotstaviti pristojnim sredstvima. SOVJETSKI UDIO U SVJETSKOJ TRGOVINI PAO NA 1% Sve je to bilo samo voda na mlin komunističke promičbe u svijetu, pošto je navodno na temelju činjenica dokazivala nadmoćnost boljševičkog gospodarskog sustava. I to upravo u trenutku, kada je privredna kriza u cijelom svijetu zahtijevala radikalnu reformu. Ali u biti bila je sovjetska izvozna ofenziva samo izražaj vanredno teškog položaja. Samo grčevitim forsiranjem izvoza mogao je Sovjetski Savez odgovarati svojim obvezama prema inozemnim dobavljačima za strojeve i ostala sredstva proizvodnje, koja su naručena u prvom sovjetskom petogodišnjem nacrtu. Pošto je sovjetska poljoprivreda potpuno propala uslijed prisilnog kolektiviranja sela i seljaka, nije sovjetskoj vladi preostalo ništa drugo, nego da baci na svjetsko tržište sve moguće. Pri tome se nije nimalo obazirala na to, da time lišava svoj vlastiti narod najpotrebnijega. Jedno je vrijeme izgledalo, da su Sovjeta provađanjem sustava, narušavanja stupova »kapitalističkih tržišta« — dumpinškim izvozom uništili gospodarske temelje pojedinih zemalja. Međutim su sovjeti doskora iscrpili vlastita sredstva, a kraj je bio — naglo opadanje sovjetske vanjske trgovine. To opadanje bilo je 1932. god. 70 posto prema 1929., 1933. god. 47 posto, dok se nije stagniralo na jednoj trećini prometa iz 1929. godine, a jednoj četvrtini prema godini 1913. I nakon toga, iza kako se svjetska trgovina ponovno oporavila, nije vanjska trgovina Sovjetskog Saveza mogla doseći u 1938. ni opseg vanjske trgovine bivše Poljske. Sovjetski udio u svjetskoj trgovini spao je posljednjih godina prije sadašnjeg rata na 1 posto prema 3,8 posto carističke Rusije. Godišnje je otpadalo na glavu u svemu 4 marke uvoza i 5 maraka izvoza (u Njemačkoj 81 prema 87 RM). 1913. iznosile su te brojke 17, odnosno 19 maraka. Ali i taj neznatni opseg sovjetske trgovine bio je izložen još i drugim uplivima uslijed nestalne i samovoljne taktike monopolističke vanjske trgovine. Prema političkim odnosima upravljao se izvoz sada u jednu, a sada udrugu državu. 1931. iznosio je uvoz iz USA samo 91 milijun rubalja, a 1938. 406 milijuna. Uvoz iz Njemačke pao je od 1,8 milijarde rubalja u 1931. na samo 67 milijuna 1938. Uvoz iz Australije podvostručio se u razdoblju 1936.-38. na 50 milijuna rubalja, dok je uvoz iz Japana u isto vrijeme pao od 62 na 17,5 milijuna. Isto se kolebanje opaža i kod izvoza. 1937. izvezeno je u Englesku robe u vrijednosti 566 milijuna, a 1938. samo za 375 milijuna rubalja; u Tursku 1936. za 19,5 milijuna rubalja, 1937. za 34 milijuna rubalja. U isto je vrijeme Izvoz u Italiju pao od 42 milijima na 16,6 milijuna rubalja. Poslovanje sa Sovjetima bilo je vrlo neugodno. Postupci prilikom preuzimanja i predaje robe bili su sitničavi, na dnevnom su redu bili nesporazumi. Dragocijeni posebni nalozi nisu često pod nekim izgovorom bili preuzimani. Reklamacije su trajale i odugovlačile se godinama. K tome su došle i sumnje, uhodarenje, kojemu su bili izloženi inozemni zastupnici tvrtki u Sovjetskom Savezu. To nije ni u kojem slučaju bila uobičajena trgovina s poslovnim prijateljima, već naprotiv pogađanje i cjenkanje s ograničenim, tvrdoglavim neprijateljem. RUSKI NAROD TREBA OPET PODIĆI NA DOSTOJNU VISINU Uništenjem ognjišta boljševičkog nemira ostvaruju se mogućnosti upravljanog i djelotvornog iskorišćavanja neizmjernih bogatstava u tim beskrajnim euro-azijskim područjima. U vrijeme carističke Rusije bilo je obrađeno svega 26 posto plodnog zemljišta, a i 1938. bila je žitaricama zasijana površina tek nešto malo veća od one iz 1913. godine. Prijašnji veliki poljoprivredni izvoz uništen je do temelja. Caristička Rusija izvažala je preko polovice lana, a 1938. iznosio je izvoz svega 2,5 posto. Izvažalo se također samo 1 posto sovjetske žetve žitarica; dok je taj izvoz 1913. iznosio oko 13 posto pšenice, 34 posto ječma i 28 posto kukuruza. Nama danas nije više nepoznata bijeda i najniža životna razina sovjetskog građanina, koja se uopće i dade zamisliti. Ali kakove li se pružaju mogućnosti za razvitak pod mirnim i sustavnim izgrađivanjem! Možemo ocjenjivati sovjetsku industrijalizaciju, kako god hoćemo. Ipak ostaje izvan sumnje, da bi povećan broj gradskog stanovništva morao olakšati privredni razvitak. Najveća smetnja takvog razvitka svakako je poslovična skromnost, koja se kod gradskog stanovništva može ipak lakše prebroditi. Za vrijeme sovjetskog režima nije postojao nikakav poticaj u tom smislu. Mnoge stvari, koje su za nas postalo običan, neophodan predmet dnevne upotrebe, nisu u Sovjetskom Savezu uopće poznate. Prema tome sovjetski građanin nije imao takovih potreba, osobito u pogledu stanovanja i odijevanja, u zemlji, u kojoj se u svakoj sobi tiska po nekoliko obitelji! Međutim koliko Ii će se povećati mogućnosti prometa u ovoj zemlji od kojih 150 milijuna! I kada ovi ljudi ponovno osjete prirodni nagim vlasništva i rada! Tada će nastati ogromne mogućnosti za međunarodnu trgovinu, a sve ove goleme mogućnosti otvara pobjedonosni pohod njemačke i savezničke oružane sile na Istoku.