Kad je caristička vlada 1905. dalo na mjesto sada izgubljenog Port Artura izgraditi Vladivostok, kao najvažniju ratnu i trgovačku luku na Dalekom Istoku, onda je to činila u namjeri, da sebi tamo otvori prozor prema Tihom Oceanu, kako za ratna tako i za mirna vremena. Kasniji je razvoj pokazao da su u Petrogradu, polazili s krivih predpostavki. Doduše Vladivostok se razvijao u najvažnije veleobrtno i lučko središte Istočne Sibirije, a napose poslije 1920., no za slučaj rata njegova je uloga znatno promijenjena Vladivostok može kao moćno pomorsko uporište, a napose sa svojim jakim zračnim snagama biti stalna opasnost za Japan. No Vladivostok nema otvorenog pomorskog pristupa, jer se Japansko otočno carstvo smjestilo ispred Vladivostoka, kao ogroman zid. Prolazi između kopna i otoka Sahalin, Jeso i Nipon toliko su uski, da ih Japanci mogu vrlo lako nadzirati i djelotvorno zatvoriti lagunskim branama, koje spriječavaju također kretanje podmornica. Kad su Amerikanci počeli u okviru pružanja pomoći Sovjetskom Savezu slati ratne dobave u pravcu Vladivostoka, odmah je nastalo pitanje, da li će to Japan dopustiti. Japansko je novinstvo naravno najodlučnije ustalo i žestoko odgovaralo na samu pomisao Amerikanaca, da Japanu pred nosom šalju naftu i ratne potrebštine Sovjetskom Savezu, dok iste te pošiljke Amerikanci uskraćuju za Japan, Amerikanci su išli tako daleko, da su Japancima dali na znanje, kako će dati sve one važne ratne potrebštine, koje Japan zbog odluka američke vlade ne može dobavljati ne stamo iz Amerike, nego i iz Nizozemske Indije. O mjerama Japana nije dalje ništa objavljeno, no vidimo, da su se Amerikanci odlučili otpremati potrebštine preko Irana. Vele, da postoje tehničke poteškoće u dobavama preko Sibirije. Mislimo, da te poteškoće ne leže toliko u Sibiriji, koliko u strahu od japanskih laguma.