Helsinki u studenom 41. Poznati finski admiral V. Schoultze bio je za vrijeme svjetskog rata časnik za vezu ruske mornarice u Engleskoj. U Finskoj je imenovan, admiralom, dok je po čitavom svijetu poznat kao stručni pisac i izvrsni poznavalac osobito Sjevernog i Bijelog Mora. Engleska traži nove puteve, kako bi pomogla ugroženog prijatelja. Postoje međutim samo dva puta, na skrajnjem sjeveru i na skrajnjem jugu našeg kopna. Treći put, na skrajnjem istoku, preko Vladivostoka, izgleda, da su čak Sjedinjene Države Amerike konačno napustile — iz zemljopisnih, političkih i strateških razloga. Za Englesku ovaj put, već zbog svoje udaljenosti i pomanjkanja brodskog prostora uopće ne dolazi u obzir. Od ostala dva puta je sjeverni svakako najkraći. Iz Engleske vodi taj put duž norveške obale oko Sjevernog Rta 1 Ledenog Mora u Murmansk i dijeli more od Arhangelska. Murmansk je oko 2500, a Arhangelsk 8500 km udaljen od srednje Engleske. Obje luke veže s čitavom ruskom željezničkom mrežom, samo jedna jedina željeznička pruga. Pruga vodi od Murmanska u Petrograd preko lučkog grada Petroskoja (Petrozavodsk) na zapadnoj obali Acanisjarvia (Foneško jezero). Budući da se Petrozavodsk već čvrsto nalazi u finskim rakama i čitava murmanska željeznica leži pod stalnom vatrom njemačkog i finskog zrakoplovstva, a dijelom također topništva, ova pruga ne može više služiti kao veza između Murmanska i ostalog Sovjetskog Saveza. Takva se veza može prema tome podržavati jedino još zračnim putem ili morem. Oko poluotoka Kola i kroz Bijelo More u Arhangelsk. Preko mora je pruga dugačka oko 1000, a u zraku 600 km. Morski put oko Kole vodi prvo kroz Berentsko jezero, koje je na vrlo zlu glasu zbog svojih čestih i snažnih bura, kao i zbog česte i vrlo guste magle. Zatim vodi put kroz duge tjesnace Bijeloga mora i konačno do ušća Dvine, gdje sa nalazi luka Arhanglesk. Čitavo se ovo more obično smrzava na šest do sedam mjeseci, a na ulazu u Ledeno more gomilaju se sante leda i pružaju moćan odpor čak najjačim ledolomcima. Sovjetska vlada pruža doduše nekoliko takvih plovin — prema ruskim podacima tri ledolomca s 10—12 tisuća brt — no guste i teške ledene sante ne dopuštaju otvaranje nikakve staze za brodove, već sačinjavaju najgore neprijatelje za sve brodove. Kad se jedanput počne »stiskati« led, onda ovaj strahoviti pritisak neizdrži pretežna većina brodova. U takvom ledu može se probijati vrlo sporo također najjači ledolomac. Ne može biti govora o plovidbi u zmijastom pravcu ili uzmicanjem: U debelom je ledu brodopratnja najlakši i najsigurniji cilj za neprijateljske bombardere. Luka Arhangelsk je plitka i zastarjela. U svjetskom je ratu donekle modernizirana, ali je opet prepuštena propasti pod boljševičkom vladavinom. Služi u glavnom kao izvozna luka za drvo i njegovo proizvode iz sjeverne Rusije. Slabo je prikladna za istovar i spremanje ratnih potrebština, oružja i streljiva. Prenatrpanost luke ovom robom, dovela je za svjetskog rata do ogromnog požara, u kojemu su pretrpill veliku štetu skladišta i lučki uređaji, željeznička veza Arhangelska s Istočnim Sovjetskim savezom može se vršiti jedino preko Vologda-Vjatke. Izravni promet preko čvorišta Kotla moguć je jedino ljeti, dok se nije zamrznuo vodeni put na Dvini. Teško podneblje i pomanjkanje luka sa suvremenom opremom nisu međutim jedini nedostatci sjevernog morskog puta, u koliko bi ovaj trebao služiti anglo-američkim ratnim dobavama. Put iz Engleske vodi velikim dijelom bočno mimo norveške obale, koja se nalazi — kako je poznato — u njemačkim rukama. Svaka neprijateljska brodopratnja bila bi na čitavoj ovoj pruzi izložena napadajima njemačkih podmornica, laguma i bomba, koje se mogu oslanjati na norvešku obalu. Sličnim napadajima je već sada izložen KolaFjord sa sovjetskim lukama Polarnoje i Murmansk i to iz najnepesrednije blizine, jer je udaljenost od finskog mjesta Petsamo do Murmanska oko 100, a od norveške luke Kirkeez nepunih 150 kn. Pa ni sam Arhangelsk nije od Petrozavodskog udaljen ni punih 500 km i jedva 400 km od Crkvenog sela Paatene, koje se nalazi usred Istočne Karelije na obali Velikog Jezera Secojarvi, koje su zauzele naše čete. Još za polovicu bliže od Paatene od stare finske granice leže luke Bijeloga mora Soroka, Kemi i Kautahahti, čiju je izgradnju pokrenula sovjetska vlada, tek nakon dovršenja Staljinova Kanala. Sve ove luke trebale su služiti rasterećivanju murmanske željeznice, koja naravno ne može svladati prevoz brojnih rudača i kovinskih proizvoda iz Hibinogorskog. Smatra se, da su rudnici na poluotoku Kola jedni od najbogatijih u Europi. Osim apatita, naftalina, fosfata i aluminija sadržavaju magnetsko željezo i bakar s molibdenom, titanom, vanadijem i drugim rijetkim kovinama, koje su osobito dragocjene za ratni veleobrt. Nije čudo, što je sovjetska vlada dala izraditi nacrt za još jedan prokop između luka Murmansk i Kantalahti, da bi se bogati proizvodi poluotoka mogli prevažati u unutrašnjost Rusije kraćim vodenim putem. Gradnjom namjeravanog prokopa jedva su započeli i — da su ga nastavili — trajala bi gradnja više godina, s obzirom na teško zemljište i loše podneblje. Za kojim ciljevima može Engleska težiti na sjeveru Sovjetskog Saveza? U ovoj je godini prekasno za pomoć boljševičkom savezniku ratnim materijalom, osim ako se pošalje nekoliko zrakoplova koji očigledno ne bi zaustavili slom sovjetske sile. Prividna djelatnost za spas vlastitog ugleda, ne može pomoći izgubljenu stvar. Isto tako bi bilo bez svrhe iskrcavanje engleskih četa u Murmanskom ili u Aleksandrovskom. Engleska je to već jednom pokušala — nakon svjetskog rata. Tada su se engleski vojnici borili pod zapovjedništvom svojih kasnije znamenitih maršala, generala Ironsidea, iza kojeg je već tada bio osobito djelatan Winston Churchill, kao ministar rata. Pokušaj nije uspio i Engleska je morala povući svoje čete. Tada su se Englezi doduše borili protiv svojih današnjih saveznika.. Zar još netko misli, da će Englezima danas biti drukčije? Ili primamljuju moguće bogatstvo poluotoka Kola poslovne saveznike u negostoprimljive sjeverne poljane njihovih prijatelja? Kao što je na jugoistoku ulje, tako izgleda, da je na sjeveru rudača, s raznim mineralijama, dobila osobitu privlačivost za Engleze. To bi bila uostalom stara tradicija, po kojoj je Engleska zaposjela već mnoge kolonije i uporišta.