Ministar obrta, veleobrta i trgovine izdao je naredbu o odkupu tekstilnih odpadaka i krpa, po kojoj ima poslovna središnjica za tekstilnu robu isključivo pravo odkupa, i to preko ovlaštenih komisionara i njihovih sakupljača. Time je određeno sakupljanje i korisna upotreba svih tekstilnih odpadaka, koje će središnjica opet privesti korisnoj svrsi. Tom prilikom donosimo ovaj zanimljiv prikaz velike akcije za sakupljanje prnja u Njemačkoj, koja je tamo na doista temeljit način provedena za osiguranje ove nada sve važne sirovine za ratno gospodarstvo. »Nalazimo se u jednoj od tri stotine velikih tvornica za preradu prnja i promatramo, kako veliki stroj u bubnjevima punim željeznih zubi trga krpe. Radnici ovaj stroj nazivaju »vukom« i doista poput vuka trga plijen, koji mu bacaju u ralje. Duša tih prnja ujedno je i duša tekstilnog gospodarstva, a to je zdravo vlakno. Tamo, gdje su razderana i uništena vlakna, prestaje i tekstilni veleobrt. Prije su ovi »vukovi« žderali suhu hranu, a posljedica bila je ta, da je stroj uništio pojedine vunene niti, koje su duge od 5 do 10 cm. Na taj način uništene su goleme vrijednosti. Niti dodavanjem vode nisu kemičari imali uspjeha. Taj se pokazao tek mašćenjem sirovine. Zato se sada veće hrpe prnja prostiru na zemlji, gdje se smekšaju, t. j. namakaju nekim uljem, od kojih primjerice pletena roba, koja mnogo upija vlagu, ne treba više od 1 posto sukno naprotiv i do 10 posto. »Vuk« radi neumorno. Grublje komade mora dvaput probaviti, a čvrsto tkani zalogaji još posebno prolaze kroz neku vrst uređaja za češljanje, gdje se sirovi materijal rastvara i razvlači, miješa, ispruža i bijeli, dodaju se elementi nove boje i vlakna se razlučuju po kakvoći. Time je uglavnom opisan način obnavljanja vunenih vlakna. Međutim su ovakve prnje do tvornice prevalile veoma dalek put. U mirno doba čepruka po čitavoj Njemačkoj kojih 20.000 sabirača prnja sve krajeve zemlje, a u njima opet sva poduzeća, sva kućanstva, jednom riječju sva mjesta, gdje se mogu naći prnje. Sabirač prnja vrši prvo grubo razvrstavanje materijala, te ga predaje posrednim sabiralištima. U 2.000 tih sabirališta dijele tada prnje u 28 vrsti, te ih onda šalju velikim tvornicama. Oni onda vrše daljnje lučenje u kojih 500 podvrsti, jer što je finiji i jednoličniji materijal za prnje, tim čišću novu sirovinu dobivamo. Što sad vidimo, nije nikakav ratni izum Nijemaca, a pogotovo nije to nikakva mjera iz nužde. Preradba vunenih i pamučnih prnja— koliko god to groteskno izgledalo jest izum Engleske, koja toliko obiluje na vuni! Veleobrt umjetne vune je dakle stvar isključivo »Made in England« A Njemačka je prije rata bila dobro došla najbolja mušterija za engleske prnje. U NJEMAČKOJ IMA POL MILIJUNA POČASNIH SAKUPLJAČA PRNJA Do nedavno su prnje najprije karbonizirane. Namočili bi ih razrijeđenom sumpornom kiselinom (H2SO4) ili razrijeđenom solnom kiselinom (HC1), a zatim je masa kraj topline od 80 stupnjeva čišćena plinovima sumporne ili solne kiseline. Ovim postupkom postignuto je doduše, da životinjska vlakna nisu mnogo trpjela od postupka, ali se nije moglo spriječiti, da su njihovo biljne sastojine pougljene. To međutim s gledišta gospodarenja sirovinama znači golemo i besmisleno uništavanje materije. Danas u doba mješovitih tkanina ide se posve drugim putevima. Masa međutim, koja je već prošla utrobu »vuka«, već je miješano predivo visoke vrijednosti, koje se sada prerađuje u nova vlakna. Ni kod ovog postupka ne radi se o njemačkoj tajni, niti o posljedici ratnog gospodarstva. Stručnjaci znadu, da se danas isti načini primjenjuju u čitavoj Europi. I ono, što njemački tekstilni stručnjak naziva »Reisswolle«, dakle u približnom hrvatskom prijevodu »trgana vuna«, to njegov talijanski kolega naziva »lana regenerata«, a Francuz »laine renaissance«. Sve do 1936. bila je u prometu pod imenom umjetnog pamuka odnosno umjetne vune, a sada u Njemačkoj govori se samo o trganoj vuni, odnosno u trganom pamuku. Inozemstvo se jako uzbudilo radi sabiranja prediva, koje je u Reichu provedeno kroz mjesec dana. Govorilo se o nestašici sirovina u Njemačkoj. Njemačka zaista raspolaže lijepom zalihom prnja. Službu sabirača preuzela je vojska od pol milijuna počasnih pomagača. A uspjeh ove vojske sabirača korisnih prnja može se u narodu usporediti samo s uspjehom velike akcije za sabiranje metala. Tko je imao prilike u njemačkim velegradskim radničkim četvrtima promatrati i vidjeti veliki priliv dobrovoljnih darovatelja, očevidni porast hrpa prnja, susretljivost i darežljivost djece, mladih majici ili starih žena, otaca obitelji i stare gospode, te mnogih radnika, koji su bez posebnog poziva donijeli na sabiralište i svoje kapute smatravši, da ovdje mogu bolje poslužiit nego u ormara — taj se uvjerio, da čista gospodarska akcija može izazvati veliki stupanj idealizma. Pol milijuna počasnih pomagača ne samo da su izdašno nadoknadili odsutnost profesionalnih sabirača prnja, nego su njemačkom tekstilnom veleobrtu pomogli stvarati zalihu prediva, koja će odgovarati i po kakvoći i količini najvećim zahtjevima. Time međutim nije još ni izdaleka iscrpljena važnost akcije za sabiranje prediva. Ova mobilizacija prediva ima i stanovito europsko značenje. Po njemačkom uzoru prihvaćeno je odnosno započelo je ovo sabiranje prnja od Švedske do Francuske u skoro svim zemljama kontinenta. Svrha je ove europske akcije, da kontinent, na ovom gospodarskom području eminentne važnosti učini u najvećoj mjeri autarknim i autonomnim. Opasnost nestašice sirovina je za Europu veća nego za okolni svijet. Autarkijom zalihe prediva međutim Europa štedi i svoje devize. Ono, što danas veliki broj raznih država poduzima po njemačkom uzoru, u ničemu se ne razlikuje od mjera Njemačke. Njemački postupak međutim razlikuje se samo mobilizacijom neprofesionalnih sabirača od ostalih akcija. Smisao aktiviranja prediva ima mnogo veće značenje od obične čisto gospodarske akcije. Štedeći naime devize radi suvišeg uvoza prnja, povećava se životni standard čitavog naroda, koji žrtvuje staru robu, da iz nje dobije nove vrijednosti.